Vodič kroz Veneciju, Italija - šta posjetiti?

May 03, 2017
Malo koji grad u Evropi, pa i svijetu, se može pohvaliti svojom jedinstvenošću i prepoznatljivošću kao Venecija. Unikatan način gradnje i bogato kulturno-istorijsko naslijeđe učinili su ovaj biser sjevernog Jadrana nezaobilaznim svratištem svakoga ko ima barem malo putničke ambicije. Počeci grada datiraju iz 5. vijeka, kada su stanovnici Akvileje u bijegu od Huna počeli naseljavati močvarna ostrva na kojima je izgrađena današnja Venecija. U 8. vijeku grad je izabrao svog prvog dužda, a zahvaljujući trgovini egzotičnom robom sa Levantom u 9. i 10. vijeku, dolazi do ekonomskog procvata. Venecija, poznata kao i Mletačka Republika, u međuvremenu dobija i Svetog Marka kao svog zaštitnika, a u 15. vijeku dostiže vrhunac razvoja, postavši središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa populacijom od 200.000 stanovnika.

Pogled na crkvu Santa Maria della Salute


Tursko osvajanje Carigrada, portugalsko otkriće morskog puta za Indiju i Napoleonova osvajanja uzdrmali su moć i slavu Venecije, ali njen sjaj nije izblijedio do današnjeg dana, o čemu svjedoče milioni turista koji godišnje prodefiluju gradom. Moj prvi susret sa Venecijom datira iz vremena maturske ekskurzije, ali osim poplavljenog trga Sv. Marka okupiranog hičkokovski nastrojenim golubovima i bezobrazno skupog toaleta, nisam bio u prilici mnogo toga da vidim i zapamtim. Kroz narednu deceniju mi se mnogo puta javila želja da se vratim tamo, i znao sam da je to samo pitanje vremena, međutim svaki plan za ponovnu posjetu bi propao ili bih ga u posljednji momenat promijenio, dajući prioritet nekoj drugoj destinaciji. Venecija je stojala tu vijekovima, mogla je sačekati još malo.

Vodeni kanali u Veneciji

Ispunjenjem većine ostvarivih putničkih hirova, Venecija je napokon ponovo postala epicentar mojih interesovanja i ovaj put sam bio odlučan u namjeri da mi ništa ne poremeti planove. Iako su agencijski aranžmani ubjedljivo najjeftiniji način da posjetite Veneciju, poučen prethodnim iskustvom, želio sam potpunu slobodu da se zadržim gdje i koliko želim, bez pritiska. Pošto sam putovao u vlastitoj organizaciji, trebalo je isplanirati mnogo detalja, počevši od smještaja kojeg u Veneciji ne pokušavajte da tražite jer je preskup i nepraktičan. Iako je Lido vjerovatno najpopularnija varijanta odsjedanja za one koji putuju u Veneciju, moj izbor je pao na Mestre, naselje sa druge strane venecijanske lagune, što se pokazalo kao pun pogodak sa aspekta lakoće i cijene transporta do samog grada.

Vožnja venecijanskim kanalima

Stigavši u Mestre, ostao sam zatečen činjenicom da je to ustvari čitav jedan moderan grad, sa visokim zgradama, potpuno drugačiji od Lida koji čine nizovi manjih hotela. Hotel smo rezervisali nekoliko mjeseci unaprijed i dobili prihvatljivu cijenu, stoga vam preporučujem da na vrijeme razmislite o tome, s obzirom da smještaj nije baš povoljan. Stanica nam je bila udaljena svega ulicu od hotela, tako da smo očas posla mogli stići na autobus za Veneciju. Autobuska karta košta 1,5 euro po pravcu i može se kupiti u trafikama gdje se prodaju duhanski proizvodi. S obzirom da su Mestre i Venecija povezani mostom, to je značilo izbjegavanje bezobrazno skupog transporta brodićem i osiguran povratni prevoz za svega 3 eura.

Pogled na Crkvu San Simeone Piccolo

Nestabilna vremenska prognoza, koju sam sa strepnjom pratio pred polazak, prvog nam je dana bila naklonjena, te sam bio u prilici da doživim Veneciju u osunčanom izdanju. Grad je podijeljen u šest istorijskih distrikta, poznatih kao sestieri, a prvi u koji smo stigli jeste Cannaregio, u kome se nalaze autobuska i željeznička stanica. S obzirom da su se preklopili katolički i pravoslavni Uskrs, sve je vrvjelo od turista, pa me je uskoro obuzela anksioznost, ali ljepota grada je preovladala, te sam se relativno brzo privikao. Moj savjet je ipak da ukoliko imate mogućnost izbora, izbjegavate posjetu Veneciji u ovom periodu.

Most Rialto

Među prvim prizorima koje sam ugledao je veliki kanal nad kojim se pruža most Scalzi, sa čijih su se strana smjestile crkva Sveta Marija od Nazareta (ital. Santa Maria di Nazareth) i San Simeone Piccolo, prelijepa neoklasična crkva iz 18. vijeka sa oblikom panteona. Odlučio sam uputstva koja sam pripremio pred polazak ostaviti za sutrašnji dan i prepustiti se nasumičnom obilasku grada. Put me je poveo pokraj crkve San Geremia, u kojoj se čuvaju posmrtni ostaci Svete Lucije od Sirakuze, sve do čuvenog mosta Rialto. Ovo je najstariji i najčuveniji od četiri mosta koji premošćuju kanal Grande. Sagrađen je krajem 16. vijeka na mjestu prethodnog drvenog mosta, a karakterišu ga za to vrijeme veoma smion lúk, te prostori za dućane i portik na sredini. Danas je most jedna od najvećih atrakcija Venecije, o čemu je svjedočila i nesnosna gužva.

Ručno rađene maske od kartona

Bježeći od rijeke turista prispio sam u beskonačni labirint kanala, oivičenih oronulim, ali vrlo živopisnim fasadama. Primijetio sam da se na ulicama Venecije prodaje sve i svašta, a prodavci su uglavnom sa sjevera Afrike ili tamnoputi Azijati, ne bih mogao da preciziram. Bio sam pomalo iznenađen što su vlasti Venecije dozvolile da se na njenim ulicama postave štandovi sa jeftinim robama iz istočne Azije. Očigledno je da Italijani nemaju potrebu da se bave trgovinom ovdje, ali ne osporavaju drugima to pravo. Suveniri se mogu naći po različitim cijenama, od jeftinih magneta za 1 euro, pa do basnoslovno skupih ručno rađenih maski.

Trg Svetog Marka sa bazilikom i tornjem

Ulice su me dovele do Trga Svetog Marka, najvećeg i najpopularnijeg u Veneciji, na kome su smješteni bazilika i toranj Svetog Marka, toranj sa satom, te čuvena Duždeva palata. Bazilika Sv. Marka predstavlja venecijansku katedralu i ujedno najslavniju crkvu u gradu, te dragocijen primjer bizantske arhitekture. Sadašnja građevina datira iz 11. vijeka, a u nadolazećim vijekovima je prošla kroz brojne adaptacije i ukrašavanja. Otišao bih predaleko kada bih opisivao svaki ukras ponaosob, ali obratite pažnju na pozlaćene vanjske mozaike, statue grčkih konja i četiri tetrarha donesenih nakon pljačke Konstantinopolja tokom Krstaških ratova. Unutrašnjost crkve je takođe impresivna, ali o tome mogu posvjedočiti samo sa slika, jer sam se nažalost tek po njenom zatvaranju sjetio da treba da je obiđem. Ulaz je za donji nivo besplatan, ali se čeka u redu koji zna veoma da se otegne.

Ukrasi na Duždevoj palati

Preko puta bazilike nalazi se toranj Sv. Marka, koji se sa svojom visinom od 98,6 metara ubraja u red najviših u Italiji. Gradnja je počela u 9. vijeku, ali je do današnjeg dana više puta rekonstruisan usljed brojnih nedaća koje su ga snašle. Najznačajnija je svakako nezgoda iz 1902. godine kada je jedan od zidova zvonika napukao, što je izazvalo njegovo urušavanje usljed kojeg srećom niko, osim jedne mačke, nije stradao. Iste večeri su izdvojena sredstva za njegovu obnovu u izvornom obliku, a novi zvonik je zvanično otvoren deset godina kasnije. Danas predstavlja jedan od najboljih vidikovaca u gradu sa kojeg po cijeni od 8 eura i uz mučno čekanje u redu možete uživati u pogledu na cijelu Veneciju. Imao sam veliku želju da se popnem gore, pa sam čak i na stranici venetoinside.com bio spreman da platim 11 eura za ulaznicu sa prvenstvenom prolaza, međutim sajt nije prihvatio moju karticu.

Crkva Santa Maria della Salute

Pošto se užasavam čekanja u redu, a ni vremena nisam imao napretek, propustio sam ovu priliku i uputio se dalje, tražeći mjesto sa kojeg ću uslikati crkvu Santa Maria della Salute, po mom skromnom mišljenju, najljepšu venecijansku građevinu. Prošao sam pored Duždeve palate i stuba sa krilatim lavom, kakav je moguće naći u većini italijanskih gradova, te se bacio u ostvarenje svoje misije. Zanimljivo je da su sve dobre lokacije zauzeli gondolijeri, zagradivši prilaz. Ako pak nisu oni, onda su terase restorana.

Most uzdaha (Ponte dei Sospiri)

Posljednji sat dnevne svjetlosti sam iskoristio za šetnju širokom venecijanskom promenadom, poznatijom kao Riva degli Schiavoni. Zastao sam da osmotrim čuveni Most uzdaha (ital. Ponte dei Sospiri) koji povezuje Duždevu palatu i novi zatvor, prvi u svijetu namjenski građen za tu svrhu. Prema legendi, ime je dobio po tome što su zatvorenici koji su ga prelazili mogli odatle posljednji put da bace pogled na slobodu i uzdahnu. U stvarnosti taj mit nema jak temelj, s obzirom da se s mosta ne vidi ništa konkretno, a zatvor je bio namijenjen uglavnom sitnim kriminalcima koji nisu služili doživotne kazne. Riva Schiavoni se prostire od mosta zvanog Ponte della Paglia pa sve do mosta Ponte Ca' di Dio, a na tom potezu se nalaze neke od značajnih atrakcija kao što su palata Prigioni Nuove, najluksuzniji venecijanski hotel Danieli Excelsior, kip kralju Vittoriu Emanuelu II, crkva Chiesa della Pieta, palata Gabrielli i druge.

Riva Schiavoni

Noć je u Veneciju donijela potpuno drugačije ozračje, pa iako su centralna mjesta i dalje bila krcata posjetiocima, unutrašnjost grada se polako praznila, te se dešavalo da u pojedinim ulicama skoro nikoga ne sretnemo. Autobus do Mestrea uredno vozi na svakih 15-ak minuta pa se nismo mnogo brinuli oko povratka. Sutradan smo se po istom principu vratili u Veneciju, u namjeri da dovršimo obilazak onih znamenitosti koje smo dan ranije propustili. S obzirom da su crkve mahom najljepše građevine u Veneciji, uslijedila je posjeta jednoj za drugom, pa sam tako obišao crkve San Giacomo di Rialto, Santa Maria dei Miracoli, Santi Giovanni e Paolo, Santa Maria Formosa, San Salvador i druge.

Venecija u sumrak

Većina crkava je dosta zanimljivija spolja, nego iznutra, s izuzetkom Crkve Sveti Pantaleon (ital. San Pantalon), koja vas svojom vanjštinom ne bi natjerala čak ni da zastanete pored nje, ali u unutrašnjosti krije jedan od najfascinantnije oslikanih svodova koje sam vidio. Mučeništvo i apoteozu Svetog Pantaleona oslikao je u periodu između 1680. i 1704. godine Gian Antonio Fumiani, neslavno skončavši usljed pada sa skele. U blizini crkve se nalazi veliki trg Campo Santa Margherita gdje sam odlučio napraviti pauzu za ručak. S obzirom da na putovanjima radije praktikujem da jedem s nogu, što bi se reklo, nego da sjedim po restoranima, prije dolaska sam istražio dobra mjesta za ukusnu i povoljnu hranu.

Crkva Santa Maria dei Miracoli

Prvo takvo mjesto je Pizza al Volo, fast food restoran koji pravi pizze i cijene su pristupačne za italijanske standarde (jumbo pizze oko 13 eura, standardna veličina 5-6 eura, parče oko 2 eura). Postoji još jedno slično mjesto na drugom kraju Venecije, a u pitanju je fast food Crazy Pizza, i oba prave jako ukusne pizze. Izbjegavajte mjesta u blizini ključnih atrakcija, naročito oko mosta Rialto, jer će vas ojaditi kao što su mene kada sam platio parče pizze 4 eura. Vadim se na to da sam bio mnogo gladan. Najbolje mjesto na kojem sam jeo tokom boravka u Veneciji je ubjedljivo „Dal Moro's Fresh Pasta to go“, takođe neka vrsta restorana brze hrane koji služi samo tjesteninu. Nude tri vrste tjestenine i različite umake. Na Tripadvisoru sam čitao samo pohvale o ovom mjestu i želio sam ga isprobati. Pošteno sam se namučio da ga nađem, jer se nalazi u jednoj od malih ulica i priznaću da je ta potraga trajala toliko dugo da mi je izazvala frustraciju, ali trud se isplatio.

Bazilika Svetih Giovannija i Paola

U Veneciji sam napokon probao i čuveni Aperol Spritz, piće jarkonarandžaste boje koje sam vrlo često viđao na stolovima restorana i kafića u Italiji. Zanimalo me je čime su ljudi toliko oduševljeni, ali ni nakon degustacije nisam otkrio tajnu njegove popularnosti. Doduše, nisam neki ljubitelj alkohola, pa je možda i to razlog zašto me slatkasta mješavina nije oborila s nogu. Preostalo mi je još nekoliko stvari koje sam želio vidjeti, a jedna od njih su i Scala Contarini del Bovolo. U pitanju su spiralne vanjske stepenice, izgrađene u 15. vijeku u kombinaciji renesansne, gotičke i venecijansko-bizantske arhitekture. Iako predstavljaju tek sastavni dio jedne od zgrada, zahvaljujući svojoj atraktivnosti i sličnosti sa krivim tornjem u Pisi, postale su atrakcija za sebe.

Scala Contarini del Bovolo

Pošto je postalo sasvim izvjesno da neću stići da se popnem na toranj Sv. Marka, odlučio sam platiti ulaznicu za stepenice i prateći muzej, kako bih barem na tren imao uvid u izgled grada iz ptičje perspektive. Nažalost, pogled sa vrha i nije nešto što me je ostavilo bez daha jer se osim krovova, te tornja i bazilike Sv. Marka u daljini, i ne vidi mnogo toga. Muzej je takođe izuzetno skromnog sadržaja, te sam smatrao da cijena od 7 ili 8 eura koju sam platio, nije bila opravdana. Ali, dobro, nisam svaki dan u Veneciji, pa nisam žalio. Ipak, ako imate vremena i strpljenja, držite se tornja Sv. Marka, a stepenište obiđite samo s vanjske strane.

Pogled sa vrha Scale Contarini del Bovolo

Jedna od stvari koje su mi bile pod moranje je i pobliži obilazak crkve Santa Maria Della Salute, smještene na uskom Carinskom rtu, između Canala Grande i Zaljeva Svetog Marka. Nakon što je 1629. godine Veneciju zahvatio veliki val kuge koji je usmrtio trećinu stanovnika, a molitve drugim svecima nisu urodile plodom, odlučeno je da se podigne nova crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja je smatrana za zaštitnicu Republike. Crkva je građena u periodu 1631/87. godine, na podestu od 100.000 drvenih pilota, a sa svojom fasadom od istarskog kamena i marmorina, te bogatim ukrasima i kupolom, predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Venecije.

Crkva Santa Maria Della Salute

Za sam kraj boravka u Veneciji, istražio sam i drugi kraj grada, gdje je smješten Venecijanski arsenal, kompleks koji je služio kao brodogradilište i oružarnica. Ovdje je izgrađena većina trgovačkih brodova koji su generisali veliki dio ekonomske moći i bogatstva grada. Šetnja me je odvela sve do ulice Giuseppe Garibaldi, koja svojom širinom i odsustvom kanala potpuno odudara od tipičnih venecijanskih ulica, pa sam imao osjećaj da se nalazim u potpuno drugom gradu. Ovaj dio Venecije je daleko manje turistički, pa sam tako bio u prilici da u sporednim ulicama vidim čak i veš rasprostrt na štrikovima iznad kanala. Posljednja stanica mi je bila Bazilika di San Pietro di Castello, koja u svom današnjem obliku stoji na tom mjestu od 16. vijeka. Riječ je o velikoj, ali ne pretjerano značajnoj crkvi sa aspekta turizma.

Pogled na crkvu San Giorgio Maggiore

Ovaj dio grada mi je dobro došao kao predah od sveopšte gužve i raspomamljenih turista koje sam nemilice pokušavao izbjeći na fotografijama. Za one koji odluče da u Veneciji provedu više dana nego što sam ja imao na raspolaganju, predlažem da posjete i ostrva Burano i Murano, poznata po šarenim kućama, čipkarstvu i proizvodima od stakla. U slučaju da ste ograničeni vremenom i da vam je ovo prva posjeta, nemojte se previše forsirati da ih uvrstite u svoj raspored, jer Venecija sama po sebi ima i više nego dovoljno stvari koje morate obići. Ako ste već bili u Veneciji i smatrate da sam nešto propustio što treba vidjeti, podijelite to u komentarima.

4 comments:

  1. Odlična reportaža iz Venecije. I mislim da je sada odlično vrijeme za posjetu prije ljetne sezone, kada gužve postanu nepodnošljive.

    ReplyDelete
  2. Lep tekst, fenomenalne fotografije, a bogami odličan je i novi izgled bloga. pozzz

    ReplyDelete
  3. Hvala. Činilo mi se da je vrijeme za neke promjene, pa sam malo uozbiljio izgled bloga.

    ReplyDelete

Powered by Blogger.