Vodič kroz Skadar, Albanija - šta posjetiti?

kolovoza 29, 2017
Oduvijek su me privlačile države obavijene velom misterije u koje ne možete banuti tek tako, nego morate da se zaustavite bar na tren i razmislite da li je mudar potez posjetiti ih. Na kraju ipak odbacite svaku bojazan i pohrlite im u zagrljaj. U Evropi ih je preostalo svega nekolicina, a nama najbliža među njima je svakako Albanija, usamljeni komad zemlje okružen republikama bivše Jugoslavije i Grčkom.

Most Mes nedaleko od Skadra

Komunistički režim koji je ovdje uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata smatran je jednim od najrepresivnijih u Evropi, odvevši zemlju u potpunu izolaciju, koja je trajala sve do početka 90-ih godina, kada se Albanija počela polako otvarati prema Zapadu. Posljedice takve politike su ostavile dubok trag na sve aspekte razvoja ove države, pa se ona i danas ubraja u red najsiromašnijih evropskih zemalja. Novija politička dešavanja i ne baš sjajni odnosi sa okolnim državama čine da Albanija i dalje izgleda kao onaj klinac iz komšiluka kojeg sredina ne prihvata, a ja sam uvijek bio slab na takve slučajeve.

Jedan od znamenitih bunkera Envera Hodže

Budući da nisam bio u mogućnosti posvetiti Albaniji veći broj dana i istražiti njene najvažnije znamenitosti, zadovoljio sam se mogućnošću da barem zagrebem pod površinu i napravim prvi korak izletom u Skadar (alb. Shkoder ili Shkodra), grad smješten na obali istoimenog jezera, nedaleko od granice sa Crnom Gorom. Skadar je sa populacijom od oko 102.000 stanovnika peti po veličini grad u Albaniji, odmah iza Tirane, Drača, Valone i Elbasana, i predstavlja jedno od mjesta sa najbogatijom istorijom na Balkanu, te značajan ekonomski i kulturni centar sjeverne Albanije. Svrha posjete Albaniji je bila dvojaka. S jedne strane sam želio dodati i tridesetu državu na svoju putničku mapu, a s druge sam se htio uvjeriti da li su predrasude sa kojima se svakodnevno susrećemo kada je u pitanju ova balkanska država tačne ili su pak pretjerane.

Trg demokratije u Skadru

Nakon što sam iz Kotora stigao u Budvu, gdje sam ostavio stvari u apartmanu, odlučio sam odmah produžiti prema Skadru kako bih imao što više vremena za upoznavanje grada. Od Budve do Skadra treba oko dva sata vožnje, a putovanje se može eventualno odužiti zbog gužvi na putevima. Neko vrijeme smo se vozili kroz tipična crnogorska primorska mjesta, a onda smo se u nekom momentu nakon što smo prošli Sutomore i Bar odvojili na Bihorski put i putovanje je dobilo potpuno novu dimenziju. Uspinjali smo se krivudavim putem koji je menadrirao kroz slabo naseljene brdske predjele. Vozači koji su nam iskrsavali iza brojnih okuka su samouvjereno sjekli krivine, ne mareći za nepostojanje zaštitne ograde, a ja se povremeno instinktivno hvatao za sjedište, kao da će mi to pomoći ukoliko sletimo u neki žbun ili provaliju.

Moderni dio Skadra

Dvojezične table sa imenima naselja U Crnoj Gori bile su prva naznaka da se približavamo albanskoj granici. Želeći se za svaki slučaj opskrbiti sa nešto hrane i pića prije nego što se upustimo u nepoznato, zastali smo u posljednji market na koji smo naišli prije samog graničnog prelaza. Nismo bili sigurni koga ćemo unutra zateći, a ja sam po ulasku odmjerio radnicu u namjeri da procijenim na kojem jeziku će mi se obratiti. Po malo specifičnom izgovoru, rekao bih da joj crnogorski nije maternji i da je vjerovatno Albanka. Uzeli smo vodu i grickalice za ne daj Bože i zaputili se prema granici. Tamo nas nisu previše gnjavili i brzo smo je prešli ako uzmemo u obzir činjenicu da je ljetna sezona, a nismo dobili čak ni pečat u pasoš.

Runinirane stare zgrade u Skadru

Već nakon stotinjak metara smo se zaustavili pokraj velikog kompleksa sa desne strane puta, gdje su smješteni restoran i suvenirnica koju sam želio posjetiti, jer sam čuo da ima najbolju ponudu. Tamo nas je dočekala ljubazna radnica sa savršenim poznavanjem engleskog jezika, koja nam je usput pokazala i čuveni betonski bunker na parkingu, kakvih je paranoični albanski diktator Enver Hoxha tokom svoje vladavine dao izgraditi oko 750.000 na teritoriji čitave države iz straha od napada NATO-a. Bunkeri nikada nisu korišteni u odbrambene svrhe i većina ih leži zaboravljena, ali su se u posljednje vrijeme kreativci dosjetili da neke od prostranijih iskoriste u turističke svrhe pa su u pojedinima otvoreni restorani, mini hosteli i slično.

Most Mes

Prvi utisak, koji je kulminirao dolaskom u sam grad, bio je haotičan saobraćaj koji bih najlakše mogao opisati tvrdnjom da svi učesnici imaju jednaka prava i žele ih koristiti istovremeno. Trake na cesti kao da nisu obilježene, prestrojava se ko, kako i kada želi, biciklisti voze paralelno sa automobilima, a pješaci pretrčavaju put gdje stignu. S obzirom da nam je prvi na listi za obilazak bio most Mes (alb. Ura e Mesit), udaljen 8 km od centra Skadra, to je značilo prolazak kroz cijeli grad, što bih mogao uporediti sa vožnjom na rolerkosteru. Kada smo se najzad iskobeljali iz saobraćajnog vrtloga, mogao sam se malo opustiti i posmatrati krajolik.

Most Mes

Stigavši na odredište, parkirali smo se na obližnjoj čistini i izašli napolje na vreli avgustovski dan. Pred nama se ukazao veličanstveni kameni most, kojeg je dao podići Mahmud-paša Bušatlija 1770. godine. Bili smo potpuno sami na lokalitetu, ako izuzmem grupicu mladića koji su sjedili u hladovini, nekoliko desetaka metara od mosta. Tišinu bi povremeno prekidao samo njihov smijeh i zujanje zrikavaca. Most je dug 108 m, širok 3.4 m, visok 12.5 m i ima 13 lukova, a namjena mu je bila da poveže Skadar i selo Drišt. Rijeka Kir koja bi trebalo da teče ispod mosta je u ovim ljetnim mjesecima u potpunosti presušila, tako da smo mogli samo da posmatramo ogoljeno kameno korito. Neko vrijeme sam se motao oko mosta fotografišući toliko zanesen da nisam ni primijetio da su me iz trave pojeli insekti čije sam ujede ponio kući za uspomenu.

Ebu Beker džamija u Skadru

S obzirom da oko mosta ne postoje drugi sadržaji, sjeli smo nazad u automobil i vratili se u grad, nastojeći da se što bezbolnije provučemo kroz tamošnji saobraćaj. Parking je besplatan i nije ga jednostavno pronaći jer zaista ima dosta vozila u gradu, pa smo se parkirali čim smo spazili jedno prazno mjesto pored trotoara. Skadar mi se činio kao jedan urbani haos, spoj svega i svačega. S jedne strane su se prostirale neugledne komunističke zgrade, s druge novi i moderni neboderi, a ponegdje bi zalutao i koji arhitektonski dragulj iz nekih boljih vremena. Sliku jednog sasvim pristojnog grada osim divljeg saobraćaja kvario je i veliki broj prodavnica buvljačkog tipa, čija je roba okupirala čak i pločnike, te visjela s tendi. Proučavao sam lica prolaznika u nastojanju da pokušam prepoznati da li imaju neke karakteristične crte lica jer sam svašta čitao na internetu, ali zaključio sam da se ne razlikuju znatno od nas.

Parruces džamija

U želji da se sklonim iz tog ambijenta, čim sam u daljini spazio minaret džamije i crkveni toranj, skrenuo sam u jednu od sporednih ulica kako bih što prije stigao do ovih građevina. Prva se ukazala Ebu Bekër džamija, poznata i kao Velika džamija, a taj naziv opravdava i svojim izgledom. Podignuta je između 1994. i 1995. godine na mjestu prethodne Fushë Çelës džamije i predstavlja glavnu skadarsku džamiju sa kapacitetom za 1300 vjernika. Stara džamija, iako ne značajnih dimenzija, imala je izuzetan značaj i vizuelnu vrijednost. Nova džamija, po mom mišljenju, izgleda pristojno, ali fokus je stavljen više na funkcionalnost nego na estetsku vrijednost, koje uglavnom manjka kod svih savremenih bogomolja.

Pješačka zona Kole Idromeno

Ovo nije jedina džamija koja je ponovo izgrađena. Nekoliko stotina metara dalje u istorijskoj četvrti Parruce nalazi se Parruces džamija, čija je prethodnica uništena 1967. tokom komunističkog režima. Stara džamija je važila za jednu od najljepše ukrašenih u cijeloj Albaniji, a oslikavali su je italijanski umjetnici. Nova džamija je u nekoliko navrata mijenjala boju fasade, svaki put dobijajući još jeziviju nijansu, a trenutna izgleda kao nezreo limun. S obzirom da me nije inspirisala da je pogledam pobliže, odlučio sam istražiti glavnu pješačku zonu koja nosi naziv Kolë Idromeno, po albanskom slikaru skulptoru i fotografu, i sastoji se od popločane ulice duž koje se prostiru brojne trgovine i kafići.

Ulica Kole Idromeno u centru Skadra

Budući da je napolju bilo najmanje 35 stepeni, bašte kafića su uglavnom bile prazne, ali izvjestan broj ljudi se vrzmao naokolo. Naišao sam i na nekoliko suvenirnica, uglavnom skromne ponude, te sam naposlijetku u jednoj knjižari uzeo nekoliko razglednica po cijeni od 20 centi i magnet za frižider koji sam platio 2-3 eura. Iako je albanska valuta lek, na većini mjesta su voljni da prihvate eure, a tokom boravka u Skadru sam vidio i jednu mjenjačnicu u blizini Ebu Beker džamije, na križanju ulica Nuri Bushati i Fushe Cele. U ulici Kole Idromeno nalazi se i nacionalni muzej fotografije „Marubi“. Pored ovog, u Skadru se nalazi još nekolicina muzeja kao što su muzej posvećen borbi protiv komunističkog režima, te istorijski muzej.

Kafići u ulici Kole Idromeno

U sporednim ulicama, sa obje strane pješačke zone nalazi se po jedna katedrala. Na desnoj strani je katolička, a na lijevoj pravoslavna. Po tornju katoličke katedrale sam zaključio da se radi o nemaštovitoj modernističkoj građevini, pa mi se nije dalo gnjaviti njenim obilaskom, te sam se stoga uputio prema pravoslavnoj. Riječ je takođe o savremenoj i prostranoj crkvi u boji breskve, dovršenoj 2000. godine, ali sa prepoznatljivim tradicionalnim arhitektonskim elementima. Sagrađena je na mjestu starije drvene crkve koja je oštećena u eksploziji 1998. godine. Napravio sam kratku pauzu na klupi u parku pored crkve, a zatim odlučio obići još nekolicinu mjesta u centru prije nego što se zaputim ka tvrđavi Rozafa, koja je i glavna znamenitost Skadra.

Pravoslavna katedrala u Skadru

Iz ulice Kole Idromeno sam, prošavši pored spomenika Majke Tereze prešao bulevar Skenderbeg i zaputio se u ulicu 28. novembar (alb. Rruga 28. Nëntori), koja predstavlja svojevrstan produžetak pješačke zone, ali djeluje mnogo svedenije i pomalo me podsjeća na centar Trebinja. Ovdje se takođe nalazi znatan broj kafića i prodavnica, a u jednoj od sporednih ulica ćete uočiti suvenirnicu sa možda najkompletnijom ponudom u gradu, te zgradu gimnazije 28. novembar, interesantnu bijelu građevinu. Zanimljivo je da se u Skadru nalazi popriličan broj parkova i većina ih je sređena lijepo.

Pozorište Migjeni (Miđeni)

Obilazak grada sam završio na Trgu demokracije, velikom kružnom toku u čijem se centru nalazi skupltura sa cijevima koje podsjećaju na orgulje. Sa ove tačke se vide Ebu Beker džamija, pozorište Migjeni i zanimljiva kamena kuća sa sahat kulom, na kojoj doduše više nema sata. Dvospratnicu sa tornjem je sagradio Englez poznat kao Lord Paget u 19. vijeku. Nakon Drugog svjetskog rata vila je nacionalizovana i pretvorena u etnografski muzej koji se tu nalazio sve do 1990. godine. Sat je tokom komunističkog režima skinut po naređenju diktatora Envera Hodže i prenesen na zamak u gradu Đirokastra. Građevina se danas nalazi u prilično lošem stanju i potrebna joj je restauracija.

Džamija Bušatli Mehmed Paše (Olovna džamija) u Skadru

Pozorište Migjeni predstavlja drugi po važnosti teatar u Albaniji i dobio je ime po albanskom piscu srpskog porijekla Milošu Đerđu Nikoli zvanom Miđeni, rođenom u Skadru. Pozorište je sagrađeno 1958. godine i poznato je po svojim pjesničkim produkcijama u kojima se često prepliću nacionalne političke teme. Predstave su održavane još 1879. godine u zgradi koja se nalazila na mjestu današnjeg pozorišta, a nakon što je 1919. godine ženama zabranjeno da glume, muškarci su bili prinuđeni da glume i ženske uloge. Tokom komunističkog režima, ovdje su igrana brojna djela njemačkog književnika Bertolta Brechta, koji je bio poznat po izrugivanju modernog društva.

Tvrđava Rozafa

Iscrpljeni od vrućine i hodanja, vratili smo se u automobil i napustili Skadar, krenuvši u pravcu skadarske tvrđave, smještene na ulazu/izlazu iz grada, ovisno s koje strane stižete. Navigacija nas je dovela do samog podnožja tvrđave, ali smo se u jednom momentu pogubili jer nismo bili sigurni koliko joj najbliže možemo prići vozilom. Na kraju smo odlučili da se parkiramo pokraj olovne džamije (alb. Xhamia e Plumbit), poznate i kao Džamija Bušatli Mehmed Paše. Sagrađena je 1173. godine, a ime je dobila zbog toga što su joj kupole bile prekrivene olovom.

Pogled sa tvrđave na rijeku

Kroz svoje postojanje je doživjela je nekoliko oštećenja. Početkom 1900-ih ukradeno joj je olovo sa kupola, a 1916. austrijska vojska je skinula i preostalo. 1967. munja je uništila minaret, a iste godine je zatvorena nakon što je diktator Enver Hodža proglasio Albaniju ateističkom zemljom. Za razliku od većine drugih džamija, preživjela je komunistički režim, vjerovatno zbog činjenice što je 1948. godine proglašena kulturnim spomenikom. 16. novembra 1990. godine, nakon 23 godine ateizma, olovna džamija je bila prva u Albaniji koja je ponovo otvorena za molitve.

Tvrđava Rozafa

Nakon što smo uzaludno sišli niz jednu od uskih kaldrmisanih ulica mjestimično popločanu kravljom balegom, posljednje atome snage smo uložili u pronalazak pravog puta do tvrđave. Vjerovatno bih uskoro počeo halucinirati da nisam ugledao nekolicinu štandova i montažnih objekata u kojima su prodavali hladno piće (flašica vode pola eura, limenka soka euro). Okrijepivši se za prvu pomoć, krenuo sam se polako uspinjati, bacavši povremeno pogled na krajolik i prodavce suvenira, kojih je bilo nekolicina duž staze. Ulaz u tvrđavu smo platili 1,5 euro (200 lek) po osobi čovjeku koji je stojao pored ulaza.

Ostaci tvrđave Rozafa

Stjenovito brdo usred ravnice bilo je okupirano još od strane ilirskih plemena, a strateško mjesto na kojem se susreću rijeke Bojana i Drim bilo je jedan od glavnih razloga da na njemu nikne i 2000. godina stara tvrđava Rozafa. Tvrđava je poslužila kao inspiracija za brojne legende, a među njima i poznatu epsku pjesmu „Zidanje Skadra na Bojani“, koja postoji u interpretacijama različitih naroda. Prema legendi, tri brata su gradila tvrđavu, ali sve što bi oni preko dana sagradili, noću bi rušile vile. Jedan mudrac im je rekao da to mogu spriječiti ako zazidaju ženu jednog od njih u tvrđavu. Njih trojica su se dogovorila da zazidaju ženu onoga brata koja im ujutro prva donese kafu. Dvojica starijih su upozorili svoje žene da ne dolaze, tako da je na kraju zazidana žena najmlađeg brata. Ona je pristala da je zazidaju pod uslovom da joj ostave jednu dojku kako bi mogla nahraniti djecu.

Tvrđava Rozafa

Danas u unutrašnjosti tvrđave nije preostalo mnogo, a od sadržaja postoje restoran (koji van sezone uglavnom ne radi) i mali etnografski muzej sa dvokratnim radnim vremenom tokom sezone (9-14h i 17-20h) i van sezone 09:30-15h. Ponedjeljkom je zatvoren za posjete, a cijena ulaznice je 150 leka. S obzirom da sam se zatekao tamo u periodu dana kada nije radio, nisam bio u prilici da se lično uvjerim u izgled kolekcije, ali prema podacima sa interneta sam saznao da je radi o skromnoj, ali simpatičnoj zbirci, pa stoga ako vas zanima etnografija možete ga obići.

Pogled sa tvrđave na Skadarsko jezero

Područje unutar tvrđave je veoma prostrano, te će vam trebati dosta vremena ako želite da je obiđete s jednog kraja na drugi. Iako je sama tvrđava u dosta lošem stanju, pogled koji se odozgo pruža je malo je reći fantastičan. S jedne strane možete posmatrati Bojanu i Drim, s druge Skadarsko jezero, s treće panoramu grada, a s četvrte olovnu džamiju i planine koje se uzdižu u daljini. Dodatno mi se dopalo što nema mnogo turista, tako da je ovo jedno od mjesta na kojem možete zaista uživati. Stojeći na zidinama Rozafe bio sam ponosan na sebe što sam osvojio još jednu putničku zastavicu i zadovoljan činjenicom da sam dokazao da Albanija nije zemlja ljudoždera kako se to često misli, nego destinacija sa potencijalom, čije ljepote treba da istražite ukoliko ste u prilici. 

2 komentara:

  1. Interesting mixture of old and new buildings

    Mollyx

    OdgovoriIzbriši
  2. The mix of buildings provides a unique skyline

    OdgovoriIzbriši

Pokreće Blogger.