petak, 26. kolovoza 2016.

Vodič kroz Piran, Slovenija - šta posjetiti?

Ne mogu se precizno sjetiti svojih prvih spoznaja o slovenskom primorju, ali poprilično sam uvjeren da sam dobar dio djetinjstva proveo u uvjerenju da Slovenija nema izlaz na more. Interesovanje za geografiju koje se u međuvremenu probudilo me je nagnalo da se počnem detaljnije baviti izučavanjem karte Evrope, te sam saznao da ova država ima morsku obalu, i to čak nešto dužu od one skromne bosanskohercegovačke. Međutim, moram priznati da sam relativno doskora bio ubijeđen da je Kopar ili kako ga Slovenci zovu Koper jedini slovenski grad koji izlazi na more. Nemalo sam bio iznenađen kada sam slučajno na internetu naletio na predivnu fotografiju gradića po imenu Piran i otkrio da se i on nalazi u Sloveniji.

Panorama Pirana uslikana sa gradskih zidina

Još od tog momenta Piran je dospio na listu mjesta koja obavezno moram posjetiti, ali je do realizacije te želje došlo tek ove godine. Na Piran sam uvijek gledao kao na usputnu stanicu prema Veneciji, ali okolnosti su se posložile tako da se Slovenija našla u fokusu putovanja, a ovo predivno mjesto je postalo moje primarno odredište. Ako ste pročitali prethodne putopise, mogli ste ispratiti moju avanturu koja je započela na Bledu, nastavila se u Trstu, te me je dovela do slovenskog primorja. Na putu ka Piranu sam svratio do Izole, još jednog primorskog gradića u Sloveniji i tu se zadržao nekoliko sati. Dvoumio sam se da li da pišem i o njoj, ali sam na kraju odustao jer sam smatrao da vrijeme koje sam proveo tamo nije dovoljno da prenesem pravu sliku mjesta.

Pogled na Piran na tornja Crkve Sv. Jurija

U Piran sam stigao u nedjelju naveče i smjestio se u hostel koji se faktički nalazi u Portorožu, ali udaljen je svega nekoliko desetina metara od table za Piran. Ovo je ujedno bilo i jedno od posljednjih mjesta gdje možete ostaviti automobil, jer u Piranu ne saobraćaju motorna vozila. Postoji i javna garaža, ali meni je bilo isplativije naći smještaj sa vlastitim parkingom nadomak Pirana, budući da sam se tu planirao zadržati dvije noći. Jedva dočekavši iduće jutro, potrpao sam najosnovnije stvari u ruksak i zaputio se Belokriškom cestom ka centru poluostrva. Skoro na samom ulazu u Piran dočekale su me gradske zidine koje su građene u više navrata, kako se naselje širilo.

Plaža koja djeluje idilično, ali je prepuna kamenja

Prve zidine su izgrađene još u 7 vijeku, podijelivši grad na četiri ulice po kojima je svaki ulaz u grad dobio ime, pa tako postoje: Miljska, Stolna, Osrednja i Poljska. Druge zidine su sagrađene u periodu od 1470. do 1538. godine, kako bi se zaštitili novoizgrađeni dijelovi grada. Od ovih zidina je danas malo preostalo, ali su zato zidine koje su izgrađene u posljednjoj fazi fortifikacije grada ostale skoro u potpunosti netaknute. Budući da sam prije putovanja malo istraživao, došao sam do spoznaje da je većina onih predivnih panoramskih fotografija Pirana uslikana baš sa ovih zidina. Stoga sam u prvoj kuli pokraj puta, koju nećete moći promašiti, kupio ulaznicu za zidine (2 eura) i popeo se gore.

Pogled na more sa tornja Crkve Sv. Jurija

Pogled odozgo je nešto što ne smijete propustiti, jer imate cijeli Piran na dlanu. Najbolje fotografije sam uspio napraviti sa predzadnje kule u nizu, gdje sam se predveče vratio kako bih posmatrao zalazak sunca i to je još jedna od „must do“ stvari u Piranu. Drugo mjesto odakle možete napraviti sjajne fotografije Pirana jeste zvonik Crkve Sv. Juraja (slov. Jurij, srp. Georgije), koji dominira na brežuljku iznad grada i čini njegov najprepoznatljiviji objekat na fotografijama. To je bila ujedno i moja sljedeća stanica, budući da je crkvu teško zaobići ukoliko se krećete ka centralnom gradskom jezgru.

Pogled sa tornja Crkve Sv. Jurija na Tartini trg

Crkva Sv. Juraja je rimokatolička crkva sagrađena između 1592. i 1614. godine u venecijanskom renesansnom stilu na mjestu prethodne crkve koja datira iz 12. vijeka. Renesansna prednja fasada crkve je dodana 1608. godine po uzoru na rane crkvene fasade iz 17. vijeka kakve je radio italijanski arhitekta Andrea Palladio. Krasi je timpan, četiri pilastre i naknadno dodana barokna edikula u koju je smješten kip Sv. Juraja. 


Zvonik Crkve Sv. Franje Asiškog

Iako na putovanjima fotografišem krajnje amaterski, odlučio sam to podići na viši nivo u smislu pažljivijeg izbora kadrova, pa su mi tornjevi različitih objekata postali nezaobilazna svratišta. Stoga sam i u ovoj crkvi platio ulaznicu 2 eura i popeo se istrošenim drvenim stepenicama do vrha zvonika koji podsjeća na zvonik Sv. Marka u Veneciji. Odatle sam mogao uživati u pogledu na Trg Tartini, ali i na gradske zidine s kojih sam maločas posmatrao grad.

Unutrašnje dvorište Franjevačkog samostana

Ukoliko birate samo jedan od ova dva vidikovca, iako s obzirom na cijenu ulaznice za tim nema potrebe, blagu prednost ću dati zidinima jer je slika grada bez crkvenog tornja pomalo nepotpuna. Pored ove crkve, u gradu ih se nalazi još nekolicina, ali su uglavnom teže uočljive jer nemaju visoke zvonike i uglavnom su uklopljene u cjelinu sa susjednim objektima. Jedina crkva koja se, pored maločas pomenute, ističe na slikama grada jeste Crkva Sv. Franje Asiškog koja je dio franjevačkog samostana. 


Čuvena venecijanska palata na Tatrini trgu

Samostan i crkva datiraju iz 1301. godine, ali je enterijer svoj današnji izgled dobio u 17., dok eksterijer potiče iz 19. vijeka. Crkva je dom nekolicine vrijednih umjetničkih slika iz 17. i 18. vijeka, među kojima su najpoznatije: Posljednja večera, slike pape Aleksandra V i Julija II, slika Sv. Petra i Pavla, te Samarićanka na vrelu. Samostan ima i jako lijepo unutrašnje dvorište u kojem možete napraviti kratku pauzu tokom šetnje kroz Piran.

Tartini trg iznad kojeg se uzdiže zvonik Crkve Sv. Jurija

Ipak, ono što Piran čini tako posebnim su uske krivudave uličice koje vode između kamenih kuća sa čijih se živopisnih fasada ljušti boja. Čak i u najtoplijim danima, ovdje ste zaštićeni od sunca i vreline, o čemu svjedoči i blaga memljiva nota koja se proteže vazduhom dok prolazite pokraj otvorenih prozora. Iako su ovim prostorima protutnjali Iliri, Rimljani i Slaveni, najveći pečat na današnji izgled grada ostavili su Venecijanci. Po izbijanju na glavni gradski trg koji je dobio naziv po kompozitoru i violinisti Đuzepeu Tartiniju, rođenom u Piranu imao sam utisak da se nalazim u Veneciji, a ne u Sloveniji.

Spomenik Đuzepeu Tartiniju i Crkva Sv. Jurija

Tartini trg zauzima ogromnu površinu, a okružuju ga prelijepe zgrade pastelnih boja, među kojima se naročito ističe velelijepna bijela zgrada gradske uprave ispred koje se nalazi spomenik Đuzepea Tartinija. Odmah pored se nalaze i druge palata, među kojima se ističe tipična venecijanska palata iz 15. vijeka, čija je dotrajala crvena fasada nedavno prefarbana u bijelo, no nisam siguran da li je njen novi izgled konačan ili će novim slojem farbe biti vraćena u prethodno stanje.


Zanimljive piranske fasade

Pažnju mi je privukla još nekolicina zgrada, od kojih bih za jednu kao laik mogao reći da je izgrađena u Art Nouveau stilu, sa ženskim glavama na pročelju fasade. Na trgu se nalazi i Crkva Sv. Petra iz 19. vijeka, turistički info centar, gradski akvarijum i nekolicina manjih muzeja kao što su muzej školjki i pomorski muzej smješten u palati Gabrielli, koje nisam posjetio jer mi recenzije drugih putnika nisu pretjerano obećavale.

Zgrada gradske uprave i spomenik Tartiniju

Odmah vam moram reći da Piran nije grad koji se posjećuje radi kupanja, nego radi cjelokupnog utiska i uživanja u primorskoj idili kakvu ćete rijetko gdje susresti. Grad nema klasičnu plažu, a veći dio poluostrva je zbog jakih talasa zaštićen stjenovitim gromadama poredanim duž betonskog šetališta. Oni koji se odluče okupati uglavnom prostru peškire pokraj tih stijena i onda se u more spuštaju pomoću ugrađenih ljestava od emajla. 


Kamenita obala piranskog zaliva

Druga opcija, koju sam prvobitno i ja odabrao, jeste da siđete stazom podno zidina Crkve Sv. Jurija i tu se stacionirate. Međutim kamenita obala nije nimalo pogodna za prostiranje peškira, a i uprkos postojećem plićaku ulazak u vodu bi se mogao podvesti pod ekstremni sport zbog velikog kamenja. Ispostavilo se da je ovaj osamljeni dio obale omiljeno mjesto nudista, tako da sam uzevši u obzir sve okolnosti brzo odustao od kupanja i vratio se u centar grada.

Pogled na  sudničku palatu i Tartini trg

Iako u Piranu postoji i nekoliko restorana, ovaj put sam bio tipičan paradajz turista (doduše bez paradajza), pa sam se snabdijevao u dva Mercator supermarketa, od kojih je jedan smješten na Trgu bratstva, a drugi u Levstikovoj ulici pokraj Pijačnog trga (i taj je bio moj lični favorit). Levstikova ulica je karakteristična po nekoliko šarenih venecijanskih kuća koje se s pravom mogu svrstati među ljepše primjerke piranske arhitekture. 


Venecijanske fasade u Levstikovoj ulici 

U istoj ulici, odmah preko puta Mercatora se nalazi i besplatan javni toalet, što je veoma praktično za sve one koji borave u gradu. Dvodnevna praksa mi je bila da pokupujem u Mercatoru hranu i piće i stacioniram se na kamenoj klupi pokraj Delfinovih vrata koja vode u Vidalijevu ulicu. Iako mi takav režim ishrane nije bio nužda, ne bih te trenutke mijenjao ni za jedan restoran.

Trg 1. maja

Uprkos činjenici da je Piran moguće obići za nekoliko sati, veoma je lako previdjeti mnoga interesantna mjesta kao što je npr. Trg prvog maja, koji je do 13. vijeka bio administrativni centar grada. Osim što se na njemu sijeku glavne piranske ulice, ovdje se može osjetiti istinski duh grada. Trg je tako dobro ušuškan da će vas ostaviti prijatno iznenađenima kada sasvim neočekivano banete na njega iz neke od uzanih uličica koje ga okružuju. 


Jedan od kipova koji predstavljaju Pravdu i Zakon

U sredini trga se nalazi kameni bazen za sakupljanje kišnice sagrađen 1775. nakon nekoliko suša i on zauzima najveći dio njegove površine. Stepenice koje vode do bazena krase alegorijske figure koje predstavljaju zakon i pravdu. Na štitu figure koja personificira zakon ispisani su datum, namjena gradnje i imena osoba koje su donirale sredstva. Na štitu Pravde nalaze se gradski grb i grbovi porodica Marcello i Bemba.

Crkva Gospe od zdravlja i svjetionik

Ako nastavite dalje šetnju kroz vijugavi labirint piranskih ulica, stići ćete do najistaknutije tačke poluostrva, gdje su jedno uz drugo smješteni mali svjetionik i Crkva Gospe od zdravlja, poznata i kao Crkva Sv. Klementa. Prva crkva na ovom mjestu je podignuta još u 13. vijeku, a današnji izgled je dobila nakon restauracije u 18. i 19. vijeku. Unutrašnjost crkve se trenutno nalazi u veoma lošem stanju i nije funkcionalna, ali je možete pogledati kroz rešetke kao i većinu drugih crkava ovdje. Piranski svjetionik je sagrađen od istarskog kamena 1872. godine, a danas je popularan vidikovac za one koji žele uživati u pogledu na morsku pučinu.

Skulptura sirene na piranskom keju

Na kraju putopisa ću spomenuti i moju omiljenu zanimaciju, a to je razgledanje lokalnih suvenira kojih u Piranu ne nedostaje, pa tako možete naći svašta, počevši od rukotvorina pa do kičastih drangulija uvezenih iz Kine. Cijene variraju od 3-4 eura za magnete pa do nekih suludih cifara za rukotvorine. Najveće zaprepaštenje mi je bila jedna "umjetnička" prodavnica gdje su rukotvorine koje liče na rad djece u nižim razredima osnovne škole nudili po cijenama od 30 i više eura. Dobra stvar u Piranu je i ta što vas Slovenci prilično dobro razumiju, pa ćete se osjećati kao kod kuće

Zalazak sunca nad piranskim zalivom.

Nadam se da ste uživali u čitanju, a ono što nisam uspio dočarati riječima reći će fotografije koje sam uslikao za blog. Kako vam se čini Piran i da li biste ga nakon ovog putopisa voljeli posjetiti?

nedjelja, 7. kolovoza 2016.

Vodič kroz Trst, Italija - šta posjetiti?

Prilikom planiranja nedavne posjete Sloveniji, razmišljao sam da li usput posjetiti i Trst ili ovaj put konačno ležernije iskoristiti vrijeme. Na kraju je razum ipak prevladao i od Trsta sam odustao, odlučivši taj dan posjetiti Bohinjsko jezero i odatle se zaputiti u pravcu Pirana, koji sam odabrao za stacionar. Sudbina je ipak imala drugačije planove pa me je tog jutra na Bledu, gdje sam proveo prethodnu noć, za dobro jutro pozdravio strašan pljusak praćen sivim oblacima. To je značilo iste vremenske prilike i na Bohinju, pa sam stoga brže-bolje spakovao stvari, odlučivši pobjeći što dalje. A, mislim, gdje drugo nego u Trst.

Dvorac Miramare

Što smo se više približavali jadranskoj obali, nebo je postajalo vedrije, a tragovi kiše su u potpunosti iščezli. Ovo je bila faktički moja druga posjeta Trstu, s tim što sam prvi put otišao tamo potpuno neplanski, nepripremljen i sa ekipom koja nije pretjerano luda za turističkim obilascima po mojoj mjeri. Ni sada nisam imao spremljen vodič, ni mapu, jer kao što sam rekao Trst je negdje u procesu planiranja otpao, ali sam ipak pročitao neke stvari i zabilježio u nekom od režnjeva sive kore lokalitete koje ne smijem propustiti kada se sljedeći put nađem tamo. Slika Trsta koju sam imao u glavi od prošli put mi je takođe pomogla da izdvojim ono najbolje od ovog grada i smjestim u taj jedan dan, koliko sam imao na raspolaganju.

Pogled na dvorac Miramare iz parka

Početna tačka i highlight putovanja je svakako bila posjeta dvorcu Miramare (ital. Castello di Miramare) iz 19. vijeka, smještenom na periferiji grada. Prilikom prve posjete Trstu 2013. godine, nisam ni znao za njegovo postojanje, što dodatno naglašava važnost informisanja prije puta. Parking u blizini dvorca je veoma teško naći čak i ako ste voljni da ga platite. Nama to nije pošlo za rukom, pa smo se besplatno parkirali pored magistralnog puta iznad dvorca i prepješačili nekoliko stotina metara do samog zdanja. Put možete prepoloviti ako obratite pažnju na dobro skrivenu prečicu koja vodi kroz brdo obraslo žbunjem.

Pogled na more iz parka Miramare

Gradnja dvorca Miramare je trajala od 1856. do 1860. godine, a bio je namijenjen austrijskom nadvojvodi Francu Maksimilijanu i njegovoj ženi Šarlot od Belgije, koji su kasnije postali vladari Meksika. 1850. godine, u dobi od 18 godina, Maksimilijan je došao u Trst sa bratom Čarlsom, nakon čega se otisnuo na kratko krstarenje ka Bliskom Istoku. Ovo putovanje je bilo potvrda njegovih težnji da jedri i upozna svijet. 1852. godine je imenovan časnikom, a 1854. godine i vrhovnim zapovjednikom carske mornarice. Odlučio je da se preseli u Trst, gdje je namjeravao izgraditi dom sa pogledom na more i okružen parkom dostojnim njegovog imena i položaja.

Park Miramare

Nakon što ga je u zaljevu uhvatila iznenadna oluja, pronašao je utočište u maloj luci Grinjano (ital. Grignano), izabravši stjenoviti greben od vapnenca kao mjesto na kome će izgraditi dom. Cijeli kompleks je kupio početkom marta 1856. godine i nazvao ga Miramar, po uzoru na dvorac Pena u Portugalu. Uz dvorac se nalazi i park koji se prostire na 22 hektara, a kreiran je po želji nadvojvode Maksimilijana, pošto na ovom mjestu isprva nije bilo vegetacije. Park je mješavina drvenastog šumskog rastinja i žbunja, te uspješno kombinuje tipičan sjeverni krajolik sa mediteranskim ambijentom. Na ovom mjestu se uspješno nadopunjuju barokni i engleski vrt.

Park u kompleksu Miramare

Ulaz u dvorac se naplaćuje, dok je posjeta vrtu besplatna. Prema utiscima drugih putnika kojima sam se vodio, unutrašnjost dvorca je ok, ali ništa spektakularno. Onima koji se ipak odluče da ga posjete na raspolaganju su Maksimilijanove odaje, kao i odaje njegove supruge Šarlot, zatim gostinske sobe, soba u kojoj su dostupne informacije o istoriji dvorca i gradnji parka, apartman vojvode Amadea di Savoia sa namještajem u stilu racionalizma iz 1930-ih i sl. Sve prostorije su opremljene izvornim namještajem, ukrasima i predmetima koji datiraju iz sredine 19. vijeka.

Mali dvorac Castelleto

S druge strane, park su svi hvalili i savjetovali da ga treba obavezno posjetiti. S obzirom da je bio juli, nisam bio pretjerano zainteresovan da vrijeme provodim u zatvorenom prostoru, te sam stoga odlučio obići samo park i tu sam se, vjerovali ili ne, zadržao dobra dva sata i opet nisam uspio istražiti svaki kutak. Park je ogroman, a većina rastinja u njemu nije lokalnog porijekla, pa tako ovdje možete vidjeti cedar iz Libana, Sjeverne Afrike i Himalaja, jele i omorike iz Španije, čemprese iz Kalifornije i Meksika, različite vrste bora iz Amerike i Azije, pa čak i sekvoju i ginko bilobu. U parku se nalazi i niz pratećih objekata kao što su manji dvorac Castelletto, staklenici za uzgoj biljaka koje bi se sadile u parku, ruševine kapele Svetog Kancijana u čijoj se apsidi čuva krst izrađen od drveta sa barke Novara, te kuća u kojoj je danas smješten kafić.

Na putu ka svjetioniku

Budući da sam se u krugu dvorca zadržao i duže od planiranog, bilo je vrijeme da krenem dalje. Sljedeća stanica je trebalo da bude Svjetionik pobjede, Italijanima poznat kao Faro della Vittoria, smješten na brdu Gretta. Sa svojih 68 metara ubraja se u red najviših svjetionika u svijetu. Iako je zamišljeno da prvobitna lokacija svjetionika bude Pula u Istri, zbog idealne nadmorske visine naposlijetku je odabrano baš ovo mjesto gdje je 1923. započela njegova izgradnja, koja je trajala sve do 1927. godine. Jedan od razloga zašto je sagrađen ovako visok svjetionik, jeste želja da se nadmaši Stub pobjede u Berlinu.

Svjetionik u Trstu

Dolazak do svjetionika nije bio baš jednostavan jer u tom momentu nismo bili u mogućnosti da pokrenemo navigaciju, tako da smo dobro otvorili oči i čekali da se ukaže pred nama. Međutim, iako smo ga spazili na vrijeme, to nam nije bilo od velike pomoći jer se put prostire u podnožju brda na kom se svjetionik nalazi zbog čega nam je konstantno bio zaklonjen pa se nismo mogli dobro orijentisati. U jednom momentu smo shvatili da smo promašili skretanje koje bi moglo voditi ka svjetioniku, a drugog nije bilo do pred sami centar grada. Stoga smo bili prinuđeni da se tek tada okrenemo nazad i onda po osjećaju tražimo neki parking ispod brda i odatle idemo pješke ka svjetioniku. Na sreću, dozvoljeno je parkiranje pokraj puta, o čemu svjedoče brojna vozila, ali zbog nemogućnosti orijentacije parkirali smo se mnogo dalje nego što smo zapravo mogli.

Grande kanal

Put do svjetionika nas je vodio pokraj zanimljivog malog groblja, pa kroz brojne uske ulice od kojih su neke vodile u pogrešnom pravcu pa smo se morali vraćati nazad. Sve u svemu, u momentu dolaska na cilj imao sam tek toliko snage da ga uslikam. Želja mi je bila i da dođem do samog ulaza, ali druga strana nije bila zainteresovana pa smo se vratili nazad. Kasnije sam saznao da je svjetionik vikendom otvoren za posjete, i to baš negdje u periodu našeg dolaska. Izgleda da mi nije bilo suđeno, a nisam siguran ni kako bih se popeo do vrha u stanju u kakvom sam bio. Vratili smo se do automobila i krenuli u pravcu centra grada, gdje smo se parkirali pokraj luteranske crkve izgrađene u gotičkom stilu. Parking se nedjeljom ne plaća.

Skulptura književnika Džejmsa Džojsa na mostu Ponte Rosso

Ispostavilo se da smo odabrali dobro mjesto za parking, budući da smo ubrzo izbili na kanal Grande, okružen brojnim palatama kao što su palata Carciotti ili palata Spiridona Gopčevića, poznatog brodovlasnika i trgovca porijeklom iz Herceg Novog. Na mjestu gdje se kanal završava, započinje Trg Sant’Antonio Nuovo, kojim dominira istoimena katolička crkva posvećena Sv. Antoniu, sagrađena u periodu 1825-49. godine. Bijelu neoklasicisitičku građevinu krasi šest kolonada i isto toliko kipova koji predstavljaju svece Justa, Sergija (Srđa), Servola, Maura, Eufemiju i Teklu.

Crkva Sant'Antonio Nuovo

Još jedna veoma značajna bogomolja na ovom trgu jeste srpska pravoslavna Crkva Sv. Spiridona. Prvu crkvu na ovom mjestu Srbi su podigli zajedno sa Grcima 1751. godine, ali je ona brzo počela da puca jer su se na tom mjestu ranije nalazile solane. U 19. vijeku je donesena odluka da se postojeća crkva sruši i izgradi nova, što je i učinjeno. Nova crkva je sagrađena od lomljenog kamena i obložena je klesanim blokovima donesenim iz Briona i Verone, a ukrašavanje unutrašnjosti je pripalo umjetnicima iz Milana. 

Crkva Sant'Antonio Nuovo

Zbog nesuglasica koje su izbile između Srba i Grka, ovi drugi su odlučili da izgrade sebi novi hram nazvan po Svetom Nikoli. Ne znam da li zbog toga što sam u zadnjih par godina obišao toliko crkava da su mi svi enterijeri postali isti ili zbog činjenice da sam povazda neprikladno obučen, nisam ušao ni u jednu od prethodno spomenutih pa ne mogu da posvjedočim o njihovoj ljepoti osim izvana. Pošto je već bilo i vrijeme ručku, odabrao sam restoran Barattolo, takođe smješten na Trgu Sant’Antonio Nuovo. 

Srpska pravoslavna crkva Sv. Spiridona

Porcija tjestenine koja može stati u oko, što bi se kod nas reklo je koštala 8 eura. Ne baš sit nastavio sam šetnju Trstom, stigavši do Berzanskog trga (ital. Piazza della Borsa) koji je predstavljao ekonomsko središte grada u 19. vijeku o čemu svjedoči i grandiozna neoklasična zgrada privredne komore, koja je u to vrijeme služila kao berza. Krase je četiri alegorijske skulpture koje simboliziraju Evropu, Ameriku, Aziju i Afriku. Na trgu se nalaze i druge zanimljive građevine poput Rusconi kuće, Bartoli kuće u Art Nouveau stilu i palate Tergesteo. 

Privredna komora (nekadašnja berza)

Ispred zgrade privredne komore je smještena i Neptunova fontana iz 1755. godine, koja je po završetku restauracije 2008. godine vraćena na izvorno mjesto nakon što je čitavih 88 godina provela izmještena na Trg Venecija. S obzirom da sam se u Trstu zatekao u nedjelju, dosta trgovina nije radilo, ali je bilo i onih koje su mi ponudom privukle pažnju te sam stoga sasvim neplanski pazario par ljetnih stvari francuskog brenda „Jules“ po nekoj bagatelnoj cijeni. Iako nisam neki zaluđenik shoppingom, gen zemljaka koji su u prošlosti dolazili u Trst po farmerke je proradio. Ipak, kao suvenir „freaku“ mi je glavni cilj bio pronaći magnet za frižider i neku razglednicu. Sada kada ovo pišem, razmišljam da li sam ih mogao naći u dvorcu Miramare, ali tada mi to nije bilo ni na kraj pameti.

Neptunova fontana ispred Privredne komore

Ispostavilo se da u samom Trstu postoji samo jedna suvenirnica i ona se nalazi na Trgu ujedinjenja Italije (ital. Piazza Unita D’Italia). Činjenica da je nedjeljom zatvorena, izazvala je kod mene veliko razočarenje dok sam čežnjivo kroz staklo posmatrao stalak sa magnetima. Trg ujedninjenja je malo je reći ogroman, ali mi se ni najmanje nije dopao. Uprkos što se na njemu nalazi nekoliko zaista lijepih građevina, čitav prostor je u kamenu, bez imalo zelenila što ostavlja sumoran utisak. Ovo mjesto nije izuzetak, jer i u drugim dijelovima grada fali zelenih površina, zbog čega mi se grad ponajmanje svidio od svih italijanskih koje sam posjetio.

Zgrada opštine u Trstu

Veliki plato trga je okružen palatama, među kojima je svakako najistaknutija zgrada opštine (ital. Palazzo del Municipio) podignuta u drugoj polovini 19. vijeka prema nacrtima arhitekte Đuzepea Brunija. Strukturu građevine čine dva bočna krila i centralna zgrada sa tornjem na čijem se vrhu nalaze sat i dvije bronzane statue koje predstavljaju Mikeze-a i Jakeze-a, likove iz lokalnog folklora. Ispred opštine se nalazi i pozamašna fontana, koja mi pomalo djeluje kao da je neko istresao kamion dovezen iz kamenoloma. Čini mi se da je na njoj nedavno vršena neka ne baš pretjerano uspješna restauracija jer su pojedini dijelovi kipova izgledom materijala odudarali od ostatka, što je ostavilo na mene neuredan dojam.

Palata guvernera u Trstu

Od ostalih palata na trgu treba spomenuti palatu regionalnog vijeća (ital. Palazzo della Giunta Regionale), palatu Vanoli (danas Grand hotel Duchi d’Aosta), palatu Plenario – Pitteri, palatu Modello, palatu Stratti i palatu guvernera (ital. Palazzo del governo). Palate datiraju iz 18. i 19. vijeka, a najstarija među njima je palata Plenario – Pitteri. Neću se baviti istorijatom svake ponaosob, ali bilo bi zanimljivo spomenuti da je u hotelu Duchi d’Aosta 1768. godine ubijen arheolog Johan Vinkelman, zaslužan za iskopavanje Pompeje.

Skulpture na palati regionalnog vijeća

Ne odustajući lako od potrage za suvenirom iz Trsta krenuo sam nasumično obilaziti širi centar grada, naišavši usput na mnoga zanimljiva mjesta i građevine. Prvo takvo mjesto je brdo na kome su, jedna pored druge, smještene crkva Santa Maria Maggiore i katedrala San Gusto. Crkva Santa Maria Maggiore je barokna crkva koju su u 17. vijeku podigli Jezuiti. Katedrala San Gusto je nastala spajanjem crkava San Maria i San Gusto, koje datiraju iz 11. vijeka. Fasada katedrale je veoma jednostavna, a jedini ukras čini velika rozeta na pročelju. Uz katedralu se nalazi četvrtasti zvonik iz 14. vijeka, sagrađen na ostacima rimskog hrama.

Katedrala San Gusto

Trst je dom i druge po veličini sinagoge u Evropi (prva je u Budimpešti), koja je sagrađena početkom 20. vijeka. Iznad tri glavna ulaza koja gledaju na tri različite ulice nalazi se velika rozeta u čijem je središtu pozicionirana Davidova zvijezda. Sinagoga je otvorena za posjete svim danima osim petka i subote, ali u ograničenim vremenskim intervalima, pa tako nedjeljom postoje organizovane posjete u 10:00h, 11:00h i 12:00h, dok je radnim danima otvorena od 10:00 do 11:00h. Iz nekog čudnog razloga taj dan sam zaboravio bilo gdje da uđem, mada mislim da su u vrijeme mog boravka posjete već bile gotove.

Sinagoga u Trstu

Sreća mi se osmijehnula na samom početku Avenije XX septembar (ital. Viale XX Settembre), vjerovatno jednoj od najznačajnijih pješačkih zona, punoj kafića i restorana. Ušao sam u malu trafiku na ćošku jer sam spazio razglednice pokraj kase. Unutra je bilo i nekoliko magneta, ali onih ružnih sa slikama i nekim šljokicama. Razočaran ponudom, izvadio sam novac da platim razglednicu i na jednoj mini ploči pored prodavačice ugledao još nekolicinu magneta, od kojih je jedan bio reljefni i baš po mojoj volji. Misija potrage za suvenirom iz Trsta je bila okončana.

Fontana na početku Avenije XX septembar

Već umoran od cjelodnevne šetnje, za kraj sam ostavio posjetu javnom parku Muzio Tomassini, koji je dobio ime po botaničaru rođenom u Trstu. Park je ostavio utisak na mene još pri prvoj posjeti kada sam sasvim slučajno nabasao na njega. Prostire se na 30.000 kvadratnih metara i predstavlja onaj komad zelenila koji tako nedostaje centru Trsta. U park možete ući kroz jedan od sedam ulaza, a unutra će vas dočekati predivno uređene parcele premrežene brojnim stazama skrivenim među oleandrima i drugim rastinjem. Centralni dio svake zelene površine zauzima bista neke znamenite ličnosti, oko koje su posađene različite vrste cvijeća. Sudeći po onome što sam imao priliku vidjeti, u park rado svraćaju roditelji sa djecom, kojima je ovo idealno mjesto za bijeg od gradske vreve.

Spomenik na ulazu u gradski park  Muzio Tomassini

Uprkos tome što sam u grad stigao neplanski i bez mape u rukama, uspio sam obići dosta toga. Ipak, preporučujem vam da se prije svakog puta pripremite jer se lako desi da propustite nešto zbog čega se poslije kajete. Nadam se da sam vam ovim vodičem uspio barem djelimično oslikati Trst i dati vam neke ideje o tome kako da se krećete kroz grad. U komentarima možete ostaviti svoje utiske iz ovog grada ukoliko ste ga posjetili, a ukoliko niste napišite da li biste putovali tamo. U narednom postu se družimo ponovo u Sloveniji, a do tada svako dobro.

petak, 29. srpnja 2016.

Vodič kroz kanjon Vintgar i Bled, Slovenija - šta posjetiti?

Vjerujem da svi imamo ona mjesta koja želimo da posjetimo, ali se okolnosti obično poslože tako da nas put odvuče na potpuno drugu stranu i ona vječno ostaju „prva ispod crte“ na listi planova. Jedno od takvih mjesta u mom slučaju je bio upravo Bled, i vjerovatno bi još dugo tu i ostao da nisam isplanirao Veneciju koja je šampion na listi odgođenih putovanja. Zbog određenih okolnosti Venecija je i ovaj put prolongirana, a kao zamjenska varijanta, u konkurenciji su se našle Slovenija i Makedonija. Pošto nisam želio obilaziti Skoplje u julu, pobjedu je odnijela Slovenija kao prijatnije mjesto za boravak u ovo doba godine. Isplanirao sam turu koja je uključivala obilazak nekih od najznačajnijih turističkih atrakcija ove zemlje, a prva postaja je trebalo da bude upravo Bledsko jezero.

Bledsko jezero

Krenuli smo u svitanje kako bismo iskoristili dan maksimalno. Vožnja kroz Hrvatsku je prošla bez ikakvih problema, ali autoput kroz monotone slavonske ravnice na koje sam već navikao, me je pomalo uspavao. Kupili smo slovensku vinjetu (15 eura) na benzinskoj pumpi pokraj motela Plitvice nadomak Zagreba i nastavili dalje. Tek po ulasku u Sloveniju oko je počelo da opaža nove detalje i znatiželjno posmatra krajolik. Nedugo po prelasku granice na kojoj nas, za čudo Božije, nisu gnjavili niti pretresali naišli smo na kompleks hala gdje su smješteni različiti prodajni objekti. U jednom od njih smo našli i supermarket u kojem se prodaju isključivo slovenski brendovi i cijene su iznenađujuće povoljne. Kupivši vodu i kroasane, nastavili smo putovanje ka Bledu.

Kanjon Vintgar

Plan je bio da prije odlaska u Bled, gdje smo trebali biti smješteni, svratimo do kanjona Vintgar udaljenog oko 5 kilometara sjeverozapadno. Slovenija je minijaturna država bogata prirodnim ljepotama, tako da se od jedne do druge lokacije može stići za prilično kratko vrijeme. Nakon što smo se sa glavnog puta odvojili prema Vintgaru, kolosijek je naglo počeo da se sužava i vijuga, a krajolik da liči na reklamu za Milka čokoladu. Kada bi spokoj mogao da se flašira, ovo mjesto bi bilo centralni pogon. Slovenačke gore izgledaju baš onako kako ih je u svom istoimenom romanu opisala Milica Jakovljević Mir Jam.

Pješačka staza kroz kanjon Vintgar

Stigavši pred sami kanjon, parkirali smo se na makadamskom parkiralištu koje se ne plaća i produžili nekih pedesetak metara pješke do mjesta gdje se prodaju ulaznice koje koštaju 4 eura za odraslu osobu. Ulaznica sadrži dva odsječka tako da je nipošto nemojte bacati pošto će vam trebati i u povratku jer kanjon ima dva ulaza/izlaza. Kanjon Vintgar je klisura, smještena na istočnoj strani Nacionalnog parka Triglav, kroz koju teče rijeka Radovna i prostire se u dužu od 1,6 km. 


Jedan od nekoliko vodopada u kanjonu Vintgar

Stijene korita su visoke između 50 i 100 metara, dok visina padine iznosi i do 250 metara. Duž cijelog kanjona vodi uska drvena staza priljubljena uz stjenovite zidove klisure, koja je na pojedinim mjestima toliko uska da se posjetioci na jedvite jade mimoilaze. Uprkos tome što je dan bio veoma topao, temperatura u samom kanjonu je bila i više nego prijatna za šetnju, naročito u neposrednoj blizini vode čija se svježina mogla osjetiti i u vazduhu. 


Rijeka Radovna koja kreira kanjon Vintgar

Zaklonjenost od sunca je dodatno pojačavala užitak, tako da smo mogli nesmetano uživati u pješačenju i posmatranju riba koje su se lijeno migoljile kroz stakleno prozirnu površinu rijeke. Pješačenje kroz kanjon zahtijeva izvjesnu kondiciju i nije praktično za slabo pokretna lica. Na pojedinim dionicama možete sići i do same rijeke i na tren napraviti pauzu za fotografisanje nekolicine brzaca i vodopada na koje ćete usput naletjeti. Ipak, da ne biste završili sa blago povrijeđenim zglobom kao ja, preporučujem oprez jer je kamenje klizavo.

Tirkizna voda u kanjonu

Na početku i na kraju staze se, pored biletarnice, nalaze i mali ugostiteljski objekti. Nisam pretjerano obraćao pažnju na to da li služe hranu, ali pretpostavljam da da. Takođe ovdje možete kupiti razglednice ili neke druge sitne suvenire sa motivima kanjona. Nakon što smo stigli do kraja staze, produžili smo na sporednu koja vodi kroz šumu i udaljena je od vode, međutim pošto smo bili već pomalo umorni, a i čekao nas je Bled, brzo smo se vratili istim putem do mjesta gdje smo i započeli obilazak. Moj vječito pretrpani raspored mi nije dopustio da se zadržim duže i upijam ljepotu ovog mjesta.

Bledsko jezero

Od Vintgara do Bleda se stiže veoma brzo, tako da dok smo trepnuli već smo bili na odredištu. Preko Bookinga smo rezervisali izvjesnu vilu po imenu Gorenka, u kojoj smo planirali da provedemo jednu noć. Smještaj na Bledu nije uopšte jeftin, a pošto smo se kratko zadržali nismo težili ka luksuzu. Vila Gorenka je smještena izuzetno blizu Bledskom jezeru, ali smo se malo namučili dok smo je pronašli jer se nalazi doslovno na samom kraju ulice čiji su brojevi razbacani bez jasnog rasporeda, pa sam se isprva osjećao kao Alisa u zemlji čuda tražeći nedostajući broj 9 između kućnih brojeva 8 i 12. Atmosfera u vili je negdje na pola puta između zanimljivog i bizarnog, jer je riječ o veoma staroj, ali šarmantnoj građevini, koja vas usisa poput vremeplova.


Labud i bledski čamac, poznatiji kao "Pletna"

Dok je vlasnik popunjavao obrasce za prijavu, ja sam sjedio pored njega u trpezariji koja je mirisala na uštipke, još uvijek pod utiskom mnoštva kičastih ukrasa koji su me dočekali u hodniku. Dobili smo sobu u kojoj je najnoviji komad namještaja bio stariji barem duplo od mene, ali ako izuzmemo prenaglašen „vintage“ šmek, sve je bilo čisto i uredno. Kupatilo je zajedničko, a kada i toalet su odvojenim prostorijama, pa tako morate pretrčavati s jednog kraja hodnika na drugi da biste oprali ruke i sve ostalo. Ali, kao što rekoh, za jednu noć se može podnijeti. Jezivi ugođaj vile pojačavalo je i nečije uvježvavanje sviranja na violini, koje mi u tom momentu nije mnogo prijalo pa sam jedva dočekao da izađem napolje.

Čokolada sa pršutom i smokvama

Do samog centra Bleda smo stigli za otprilike dvije minute hodanja, a prepoznaćete ga po ogromnom hotelu Park u čijem se prizemlju nalaze brojne tematske prodavnice, uglavnom najrazličitijih suvenira, pa tako osim klasičnih stvari poput magneta, šolja i razglednica, možete pronaći i sapune, različite delicije poput čokolade sa pršutom koju se ne bih usudio probati i još mnogo toga. Preko puta se nalazi još jedan red trgovina slične tematike, kao i turistički info centar gdje možete dobiti besplatnu mapu. U istom bloku je smješten i restoran Park sa terasom, koji je čuven po bledskoj krempiti ili kako je oni nazivaju originalna blejska kremna rezina.

Bledsko ostrvo

Iza hotela Park se nalazi još jedan kompleks poslovnih objekata gdje se pomalo zavučen nalazi i supermarket Mercator, u kojem smo uzeli hladno piće i neke sitnice u njihovoj pekari, te krenuli u šetnju oko jezera. Bledsko jezero je glacijalnog porijekla i svrstava se među najznačajnija prirodna jezera u Sloveniji. Nalazi se na nadmorskoj visini od 475 metara, površina iznosi 1,45 kvadratnih  kilometara, a najveća dubina jezera je 30,6 metara. Uprkos toplom vremenu, brojna stabla uz šetalište pružaju dovoljno hladnovine za prijatnu šetnju. Iznenadio sam se i brojem komaraca, ali još više time što me nijedan nije ubo. 


Jedan od brojnih cvijetnjaka uz obale jezera

Turistima su u sklopu jezera dostupni brojni sadržaji poput plivanja, roštiljanja, vožnje čamcima i sl., s tim što za svaku od ovih aktivnosti postoje tačno označena mjesta. Iako me taj dan uhvatila prehlada, nisam mogao odoliti, a da se i sam ne smočim u jezeru. Voda je bila relativno hladna, ali sam se ubrzo prilagodio na temperaturu pa mi je kupanje bilo pravi užitak. Nažalost, pošto sam kasno stigao do kupališta, napolju je već počelo da se oblača tako da je sunce ubrzo zašlo i kupanje više nije bilo tako ugodno. Umjesto toga sam se vratio do restorana hotela Park kako bih se odmorio i uživao uz bledsku krempitu. 


Slavna bledska kremna rezina (krempita) i suvenir sa Bleda

Iako nisam neki pretjerani ljubitelj krempita, činjenica da je Bled postao poznat po svojoj recepturi koja se u ovom hotelu primjenjuje još od 1953. godine i da je promovišu kao lokalni specijalitet koji se mora probati, mi nije dopustila da odem odavde, a da je ne okusim. Za cijenu od 3,5 eura ćete dobiti poveći komad ukusne krempite, koji će biti dovoljan da vas zasiti na neko vrijeme. Zadovoljan sam ukusom, mada je i u mojoj kući ne pripremaju ništa lošije.

Bledski grad (zamak)

S terase se može ujedno uživati i u pogledu na predivno malo ostrvo u centru Bledskog jezera, kao i na Bledski grad (zamak) koji se uzdiže na litici iznad jezera. Zanimljivo je da je bledsko ostrvo ustvari jedino ostrvo ovog tipa u Sloveniji, a krasi ga nekoliko građevina, među kojima je svakako najupečatljivija Crkva Uznesenja Djevice Marije iz 15. vijeka. Do ostrva je moguće doći ili iznajmljivanjem čamca ili vožnjom u velikim turističkim čamcima zvanim pletna po cijeni od 12 eura. 


Bledski zamak

Ja sam imao veliku želju, ali nevrijeme u najavi mi je osujetilo plan. Ulaz u crkvu se dodatno plaća, oko 3 eura ako se ne varam. Interesantno je da su cijene pojedinih usluga i proizvoda na Bledu poprilično visoke za naš standard, pa tako recimo ulaznica za Bledski zamak košta 10 eura. Pošto su me u narednih par dana čekali novi troškovi, nisam htio plaćati ulaznicu za zamak jer mislim da ta cijena nije opravdana. 


Pogled na bledski zamak i Crkvu Sv. Martina

Neke od mnogo ljepših evropskih dvoraca poput Hunjadi zamka sam plaćao manje. Istražujući malo prije puta, otkrio sam da se sa zamka pruža odličan pogled na jezero, ali postoji i alternativno rješenje koje je besplatno. Stoga sam se popeo do samog zamka, ali sam ga zaobišao sa stražnje strane, gdje se nalazi mali proplanak sa savršenim pogledom. Ne dajte da vas obeshrabri tabla sa natpisom da je staza zatvorena zbog renoviranja jer u suštini se može bez problema stići do tog vidikovca. Ispostavilo se da nisam otkrio toplu vodu, jer sam tamo zatekao još desetak drugih turista koji su takođe otkrili skriveno mjesto.


Crkva Sv. Martina na Bledu

Ukoliko se ipak odlučite da posjetite zamak, evo par korisnih informacija. Riječ je o srednjovijekovnom zamku, najstarijem u Sloveniji, koji se prvi put spominje 1011. godine u darovnici koju je izdao car Henrik II u korist biskupa grada Brixena. Najstariji dio zamka je romanička kula, a u srednjem vijeku su nadograđene i brojne druge kule, a utvrda ojačana. Ostale građevine unutar zamka su uglavnom podignute u renesansnom stilu i raspoređene su oko dva dvorišta koja su povezana stepenicama. Ukoliko niste posjećivali slične zamkove, svakako ga nemojte propustiti.

Unutrašnjost Crkve Svetog Martina, Bled

Nakon prvih naznaka mogućeg nevremena priveo sam fotografisanje kraju i krenuo stazom niz šumovitu liticu nazad ka jezeru i smještaju. Usput sam naišao i na župnu Crkvu Sv. Martina, neogotičku građevinu podignutu početkom 20. vijeka na mjestu starije gotičke crkve iz 15. vijeka. Crkva je ukrašena freskama slikara Slavka Pengova u periodu između 1932. i 1937. godine. Ispred crkve se nalazi postolje za putokaz koje je dizajnirao slavni slovenski arhitekt Jože Plečnik pred Drugi svjetski rat.

Bogato ukrašena apsida Crkve Sv. Martina

Nećkao sam se da li da ulazim u crkvu jer sam po običaju bio odjeven u šorc i majicu bez rukava, pa sam na kraju ipak odlučio da uđem. Unutra nije bilo nikoga i bilo je zaista neobično iskustvo naći se sam u jednom tako prostranom i velelijepnom objektu. Nakon obilaska crkve, postalo je izvjesno da do prave oluje na kraju ipak neće doći, a jedina promjena vremena se ogledala kroz malo zahlađenje što je značilo da se aktivnosti napolju mogu nastaviti ali uz malo topliju garderobu.

Ispred Crkve Sv. Martina na Bledu

Nakon što smo otišli u sobu da se presvučemo i konstatovali da nečije uvježbavanje violine još uvijek traje, odlučili smo ostatak večeri provesti u šetnji drugom stranom jezera pored zanimljivih starih vila, posmatrajući labudove i patke koje su se brčkale uz obalu. Žao mi je što nisam imao priliku provesti barem još jedan dan na Bledu, a ako mene pitate dva dana su sasvim dovoljna za uživanje na ovom mjestu i moja je preporuka da kombinujete Bled sa obilaskom nekih okolnih mjesta kao što su kanjon Vintgar ili Bohinjsko jezero. Možete čak i slijediti moj primjer pa organizovati turu do slovenskog primorja, o čemu će više riječi biti u narednim postovima.


Jedno od omiljenih mjesta za fotografisanje

Narednog dana smo imali plan da sa Bleda odemo do Bohinja, pa zatim u Piran. Nažalost prizor koji nas je dočekao ujutro bio je veliki pljusak, zbog čega smo bili prinuđeni da promijenimo plan. Stoga smo umjesto Bohinjskog jezera kao alternativu odabrali Trst, koji nam je bio nekako usput na putu do Pirana. Nadam se da ste uživali u čitanju, a u idućem postu se vidimo u Trstu, pa se zatim ponovo vraćamo u prelijepu Sloveniju, koja me je oborila s nogu iako je dosad nisam doživljavao kao pretjerano zanimljivu destinaciju. Da li ste bili nekada na Bledu i kako vam se dopao?