četvrtak, 17. studenoga 2016.

Vodič kroz Tetovo i Ohrid, Makedonija - šta posjetiti?

Prvobitno razočarenje onim što me je dočekalo u Skoplju, bilo je glavni povod da drugi dan boravka u Makedoniji odlučim promijeniti plan i uputim se ka Ohridu. Odluku je dodatno podgrijao zemljotres koji nam je tog jutra zatresao namještaj u apartmanu, pa smo se ranim jutrom spremili i produžili dalje. Vrijeme je bilo blago prohladno, ali i dalje u granici prijatnog za to doba godine.

Crkva Sv. Jovan Kaneo u Ohridu

Još prije samog dolaska u Makedoniju, kada je trebalo odabrati mjesta koja ćemo posjetiti tokom ta dva i po dana, razmatrao sam Ohrid kao jednu od opcija, međutim na kraju sam odustao jer nisam želio da jurim s jednog mjesta na drugo. Nenadano loš prvi utisak koji je Skoplje ostavilo na mene dao je Ohridu šansu da popravi ukupnu ocjenu Makedonije kao destinacije. Jedna od opcija koje sam razmatrao bilo je i Tetovo, tačnije šarena džamija koju sam zaista želio vidjeti. Kod svojih saputnika nisam prepoznao isti entuzijazam tako da je Tetovo ostavljeno po strani.

Šarena džamija u Tetovu

Promjena plana i iznenadno uključivanje Ohrida u program putovanja, značilo je da ćemo proći i kroz Tetovo, zbog čega sam bio posebno uzbuđen. Tetovo je grad udaljen 43 kilometra od Skoplja i ima populaciju od nešto više od 50 hiljada stanovnika. Nije nam trebalo dugo da stignemo tamo, a džamiju smo pronašli uz pomoć dobrog starog google maps-a. Grad mi se na prvu činio kao kombinacija uskih, neplanski urbanizovanih ulica, tipičnih za manje varoši i komunističkog betonskog naselja. Parkirali smo se ispred supermarketa smještenog prekoputa džamije.

Turbe ispred Šarene džamije u Tetovu

Džamija me je osvojila na prvi pogled, budući da se razlikuje od svih koje sam dosad vidio, prvenstveno po tome jer je oslikana, što je u potpunoj suprotnosti sa tipičnim izgledom islamskih bogomolja. Prvobitno je sagrađena 1438. godine, a kasnije je obnovljena 1833. godine od strane Abdurahman-paše. Iako je praksa tog vremena bila da izgradnju džamija finansiraju sultani, begovi i paše, donatori za izgradnju Šarene džamije su bile dvije sestre iz Tetova. U dvorištu džamije se nalazi i oktagonalno turbe, gdje su sahranjene sestre Huršida i Mensura.

Unutrašnjost Šarene džamije u Tetovu

Koliko god bila fascinantna spoljašnjost ove džamije, ono što nisam mogao dočekati jeste njena unutrašnjost, čije su me fotografije i motivisale da je posjetim. U momentu dok smo prelazili ulicu, ispred džamije se zaustavio autobus sa grupom turista. Nisam siguran kakvo je inače radno vrijeme džamije, ali u momentu kad smo stigli bila je zaključana te su je otvorili za potrebe ove grupe. Ne znam da li je to sudbina, ali bio sam zahvalan za priliku da uđem unutra.

Bogato ukrašeni enterijer Šarene džamije u Tetovu

Na svojim putovanjima sam ulazio u različite džamije, ali ova je zaista nešto posebno. Enterijer je bogato oslikan jarkim cvijetnim dezenima, što je sasvim netipično za tradicionalno osmansko oslikavanje unutrašnjosti džamija. Interesantno je da je za pripremu glazura i boja koje su korištene u dekoraciji utrošeno je više od 30.000 jaja. Abdurahman paša koji je rekonstruisao džamiju u 19. vijeku, kao veliki ljubitelj umjetnosti, angažovao je umjetnike iz makedonskog grada Debara, koji su ornamente oslikavali uljanim bojama. Pored geometrijskih i cvijetnih ukrasa, prisutni su i pejzažni motivi, među kojima se naročito ističe Meka, što je možda i jedini njen prikaz u Evropi.

Strop Šarene džamije u Tetovu

Oko džamije je 1991. godine izgrađen zid u klasičnom osmanskom stilu, a 2010. godine je završeno renoviranje spoljašnje fasade. Ako govorimo o spoljašnjem izgledu, još jedna specifičnost džamije jeste i odsustvo kupole, koja je bila uobičajena za arhitekturu muslimanskih bogomolja ranog osmanskog perioda. Ulaz u džamiju se ne naplaćuje, ali unutra postoji kutija u koju možete ubaciti dobrovoljni prilog. Džamija nije jedina znamenitost Tetova, ali je svakako najznačajnija i najneobičnija. Nažalost, mi nismo imali vremena da detaljnije istražimo druge atrakcije grada kao što su Harabati Babina tekija, hamam, stari most, tetovska tvrđava Kale i Lešočki manastir, jer nas je ipak čekao dug put do Ohrida.

Šarena džamija, Tetovo

Svrativši u lokalni market, shvatio da Tetovo uglavnom naseljavaju Albanci, budući da nisam razumio ništa šta pričaju. Kupovina u marketu me je podsjetila na scenu iz filma „Ludi provod po Evropi“ kada se Amerikanci za 1 dolar bahate po Bratislavi. Tako sam i ja za neki minimalno plaćen iznos izašao napolje sa svim potrepštinama za doručak. Put do Ohrida se malo otegao, a vožnja se odvijala uglavnom kroz nenaseljena područja. Na mnogim dionicama sam primjetio da je autoput u izgradnji, ali to nije značajno uticalo na odvijanje saobraćaja, izuzev što je signalizacija loša, pa smo tako na samom izlazu iz Tetova uspjeli da se vozimo trakom u izgradnji, što je izazvalo negodovanje radnika na koje smo naišli.

Ohridsko jezero

O Ohridu sam uglavnom čuo pozitivne stavove ljudi koji su ga posjetili, pa su vjerovatno u skladu s tim i moja očekivanja od tog grada bila visoka. Po dolasku smo platili 5 eura dnevni parking u neposrednoj blizini jezera i starogradskog jezgra. Ponesen predivnim pejzažima sa Bleda, ostao sam pomalo zbunjen izbetoniranim šetalištem i odustvom vegetacije uz obalu jezera. Krenuo sam u šetnju, razgledajući usput nekolicinu štandova sa suvenirima, jer ništa drugo nije ni bilo za vidjeti. Ubrzo smo odustali od te ideje i zaputili se u centar ne bismo li pronašli nešto za jesti.

Centar Ohrida

Pošto nam nijedan od obližnjih restorana nije izgledao pretjerano primamljivo, a nismo htjeli ni gubiti mnogo vremena, odlučili smo se za kebab. Još dok je letargična pretila radnica u helankama nezainteresovano strugala kebab oko kojeg je letio roj osa, znali smo da smo omašili u izboru mjesta za jelo. Suhoparni kebab i hladan, žilav pomfrit su definitivno bili potvrda da neću dobro jesti dok sam u Makedoniji. Vjerujem da postoje i dobra mjesta, ali se ja prije puta nikada ne raspitujem o restoranima jer nisam neki gurman i jedem čisto da bih imao energiju za maratonske obilaske.

Freske u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice

Cilj posjete Ohridu bio je otkriti nešto po čemu ću pamtiti ovo mjesto kao vrijedno sjećanja, a ispostavilo se da su u ovom slučaju to crkve. Iako je većina izgrađena u sličnom arhitektonskom stilu, što vas može dovesti u nedoumicu o kojoj se crkvi radi, one su definitivno nešto što daje pečat ovom gradu i predstavljaju svijetlu tačku u talasu neplanski i nezgrapno izgrađenih objekata koji kvare sliku krajolika. Negdje sam čak pročitao da u Ohridu postoji po jedna crkva za svaki dan u godini.

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Prva crkva koja mi je privukla pažnju svakako nije jedna od najgrandioznijih ohridskih crkava, ali njena pozicija neposredno iznad prastarog platana u centru starog grada čini je uočljivom, te sam stoga odlučio da je posjetim. Riječ je o Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice, sagrađenoj u 17., a proširena u 19. vijeku. Unutrašnjost crkve krase bogato izrezbareni ikonostasi, kao i raskošne freske, među kojima se naročito ističu Isus i Bogorodica oslikani unutar kupola. 2002. godine Zavod za zaštitu kulturnih spomenika i Narodni muzej Ohrida izvršili su čišćenje i konzervaciju fresaka. 2004. godine je dovršeno oslikavanje zapadne strane crkve koje do tada nije bilo urađeno, a 2006. godine pod crkve je popločan granitom.

Uske ulice Ohrida

Nakon obilaska ove crkve, odlučujem se zaputiti na drugi kraj starog grada odakle započinje uspon ka nekoliko brežuljaka na kojima su smještene najznamenitije ohridske građevine poput Crkve Sv. Sofije, Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte, Crkve Sv. Pantelejmona, tvrđave cara Samuila i rimskog amfiteatra. Na putu do tamo prolazim kroz niz interesantnih uskih uličica popločanih kaldrmom, kroz koje vješti vozači i dalje manevrišu svojim vozilima, usput rastjerujući rojeve turista.

Cvijeće u dvorištu Crkve Sv. Bogorodice Bolničke

Usput nailazim i na nekolicinu minijaturnih crkava kao što je Crkva Sv. Bogorodice Bolničke iz 14. vijeka. Crkva je oslikavana u više navrata, prvi put u 16. vijeku, zatim u 17. vijeku, a posljednji put 1834. godine. Prema predaji, ime je dobila po bolnici koja se nekada nalazila u njenoj blizini. Poseban šarm ohridskim crkvama poput ove daju mala kamenom popločana dvorišta ispunjena brojnim saksijama i loncima iz kojih rastu starinske vrste cvijeća od kojih mnoge ne viđam po dvorištima još od djetinjstva.

Pogled na Samuilovu tvrđavu

Nastavljam šetnju ka Crkvi Sv. Pantelejmona, dok mi se sa različitih strana ukazuju prizori poput Samuilove tvrđave i Crkve Sv. Bogorodice Perivlepte. U jednom trenutku uspijevam da vidim i plavu površinu Ohridskog jezera i u tom momentu shvatam koliko je ljudski faktor narušio potencijal ovog mjesta. Na putu ka svom odredištu nailazim i na ostatke rimskog koloseuma iz 2. vijeka p.n.e., koji je služio za gladijatorske borbe. Interesantno je da se na nekim od sjedišta nalaze urezana imena, što istoričari povezuju sa današnjim sezonskim kartama.

Ostaci rimskog koloseuma

Napokon stižem do velikog kompleksa kojim dominira Crkva Sv. Pantelejmona. Prolazim kroz ulaznu kapiju, u dilemi da li se plaća ulaz unutra ili ne. Računam na to da će me neko zaustaviti ako se plaća, ali ništa se ne dešava. Mjesto na kome je sagrađena crkva naziva se Plaošnik, što bi u prevodu sa staroslavenskog značilo ravno mjesto na brdu. 


Renovirana Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Danas se na ovom mjestu pored brojnih arheoloških ostataka nalazi novoizgrađeni crkveni hram Sv. Klimenta i Pantelejmona iz 2002. godine. Podignut je na mjestu crkve Sv. Kliment iz 863. godine, a koja je pak bila izgrađena na ostacima ranohrišćanske bazilike posvećene Sv. Pantelejmonu. Crkva Sv. Klimenta je bila srušena od strane Osmanlija, a na njenom mjestu je sagrađena džamija, zbog čega je ovo brdo danas poznato i pod imenom Imaret.

Crkva Sv. Klimenta i Pantelejmona

Nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, mošti istoimenog sveca su prenesene u Crkvu Sv. Bogorodice Perivlepte, da bi nakon 530. godina bile ponovo vraćene u novi hram. Hram je izgrađen na starim temeljima, po projektu arhitekte Tanje Pantali Buntašeske iz Ohridskog zavoda i muzeja. U njegovoj izgradnji je učestvovalo preko 200 stručnih lica, a utrošeno je preko milion eura, od čega je najveći dio finansirala vlada Makedonije. Prilikom arheoloških iskopavanja na ovom lokalitetu otkriveni su ostaci ranohrišćanske bazilike, kao i krstionice čiji je pod bio ukrašen predivnim mozaicima koji su i danas djelimično sačuvani. Ovo je definitivno jedno od top kulturno-istorijskih mjesta koje morate posjetiti ako ste u Ohridu.

Mozaik u staroj krstionici

Smještena odmah iznad Plaošnika, cjelokupnim krajolikom Ohrida dominira Samuilova tvrđava, ujedno i najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Makedoniji. Sagrađena je krajem 10. i početkom 11. vijeka, za vrijeme vladavine cara Samuila, a na temeljima prvobitne tvrđave iz prve polovine prošlog milenijuma. U to vrijeme Ohrid je bio prijestonica prve države makedonskih Slavena, tako da je tvrđava služila ne samo za odbranu, nego i za život. 


Samuilova tvrđava u Ohridu

Nakon osmanskih osvajanja u 15. vijeku, grad se proširio i na niže dijelove grada, ali je hrišćanska populacija uglavnom ostala živjeti unutar zidina. Iako od unutrašnjosti tvrđave nije ostalo mnogo, vanjske zidine dužine od 3 kilometra su odlično očuvane i prosto se morate prošetati duž bedema jer je najbolji pogled na cijeli grad upravo odavde. Ulaz u tvrđavu košta svega 30 denara, što bi bilo negdje oko pola eura, a radno vrijeme je svakoga dana od 09:00-19:00 sati.

Pogled na Ohrid sa tvrđave

Dan polako odmiče kraju, a meni na rasporedu ostaje još nekoliko mjesta koja želim vidjeti prije nego što zađe sunce. Stoga žurnim korakom hitam ka susjednom brežuljku na kome počiva Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte, jedna od najljepših i najstarijih ohridskih crkava. Sagrađena je u 13. vijeku, a tokom osmanske vladavine je dobila na značaju, jer zbog pretvaranja Crkve Sv. Sofije u džamiju, postaje središte Ohridske arhiepiskopije. Takođe, nakon rušenja Crkve Sv. Klimenta, postala je viševjekovno mjesto počivališta moštiju ovog sveca. Uzevši u obzir njen značaj, interesantno je da po dolasku u ovu crkvu nisam zatekao nikoga oko nje. Kao što je prije mnogo vijekova uspjela da odoli Turcima, tako izgleda i danas odolijeva dosadnim turistima.

Pogled na Ohridsko jezero sa tvrđave

Najznačajnije blago crkve predstavljaju odlično očuvane freske najpoznatijih srednjovjekovnih umjetnika Mihajla i Evtihija, osnivača novog pravca u bizantijskog umjetnosti, poznatog kao Renesansa Paleologa, za koji su karakteristične freske svijetlih boja u kojima je utkan lični umjetnički izražaj. Neki od radova ovih umjetnika se mogu vidjeti u okviru muzejskog kompleksa Crkve Sv. Klimenta u kojem je hronološki prikazano stvaralaštvo iz perioda od 11. do 19. vijeka. Ostajem neko vrijeme u dvorištu crkve kako bih napravio predah i uživao u tišini, prije nego što se ponovo spustim u stari grad.

Crkva Sv. Bogorodice Perivlepte

Pretposljednja u nizu ohridskih crkava koje odlučujem razgledati pobliže jeste Crkva Sv. Sofije. Sagrađena je u periodu između 1035. i 1056. godine, a sve do osmanske invazije u 15. vijeku služila je kao katedrala Ohridske arhiepiskopije. Tokom turske vladavine pretvorena je u džamiju, a 1912. godine je ponovo postala pravoslavni hram. Tokom procesa konzervacije u 20. vijeku, otkrivena je zbirka najljepše očuvanih fresaka iz 11. vijeka, oslikanim u zemljanim tonovima sa snažnim ekspresivnim stilom. Smatraju se najvećim dometom srednjovjekovnog slikarstva Makedonije.

Crkva Sv. Sofije u Ohridu

Freske u crkvi se po vremenu nastanka mogu podijeliti u tri skupine: 11. vijek, 12. vijek i 14. vijek. Freske na oltaru, prostoru za sveštenike i prizemlju narteksa, datiraju iz 11. vijeka i prikazuju istaknute patrijarhe, episkope i crkvene mislioce. Središnji dio crkve prekrivaju portreti poglavara Carigradskih patrijarha: Sv. Bazilija Velikog, Sv. Ivana Zlatoustog i Grigorija Bogoslova. 


Pročelje crkve Sv. Sofije u Ohridu

Freske u bočnim dijelovima oltara prikazuju i šest rimskih papa, a na ostalim freskama prikazani su i brojni drugi dostojanstvenici, među kojima i dva slavenska sveca: Kiril Filozof i njegov učenik Sv. Kliment Ohridski koji je još u 11. vijeku bio znamenit. Crkva se danas za vjerske službe koristi samo u izuzetnim prilikama, a zbog izvanredne akustike u njoj se održavaju i dramsko-muzičke predstave u okviru festivala Ohridsko ljeto. Još jedna zanimljivost vezana za ovu crkvu jeste da je ona prikazana na novčanici od 1000 makedonskih denara.

Crkva Sv. Jovan Kaneo

Za sami kraj boravka u Ohridu, odlučujem potražiti crkvu za koju vjerovatno mogu reći da, iako možda nema podjednako važan istorijski značaj kao prethodne koje sam pomenuo, predstavlja najživopisniji detalj i zaštitni znak Ohrida na svakoj razglednici ili prikazu grada. U pitanju je Crkva Sv. Jovan Kaneo, smještena na hridi iznad plaže Kaneo. Krajolik oko plaže i crkve je vjerovatno najljepši dio Ohrida i tek sam na ovom mjestu spoznao njegovu pravu ljepotu. Crkva je posvećena Sv. Jovanu (Ivanu) Teologu, autoru evanđelja po Ivanu.

Ohridsko jezero

Tačan datum izgradnje crkve nije poznat, ali se pretpostavlja da je izgrađena prije 1447. godine, najvjerovatnije u 13. vijeku. Iako arhitekt crkve nije poznat, prepoznaje se uticaj armenske crkvene arhitekture. Crkva je restaurirana u 14. vijeku, nešto prije dolaska Turaka u Makedoniju, ali se vjeruje da je u periodu od 17. do 19. vijeka bila napuštena, što je dovelo do propadanja najvećeg dijela fresaka. Obnovljena je u 19. vijeku, kada su dograđeni narteks i zvonik. Ulaz u crkvu se naplaćuje, osim u slučaju kada želite da zapalite svijeću. Proveo sam neko vrijeme na proplanku iznad ove crkve uživajući u zalasku sunca nad jezerom koje je polako mijenjalo boju.

Zalazak sunca iznad Ohridskog jezera

Boraveći u Makedoniji, shvatio sam da je ova zemlja u težoj situaciji nego što sam mislio i da mora preći dug put razvoja i emancipacije da bi išla u korak sa Evropom. Ohrid možda nije ispunio moja očekivanja u potpunosti, jer je uticaj siromaštva, neplanske gradnje i svega onoga što odsustvo reda nosi, uticao na to da ono što je lijepo padne u sjenu onoga što je nakaradno i nezgrapno. Ipak, mjesta kao što su proplanak sa Crkvom Sv. Jovana Kanea su dovoljan razlog da barem jedanput u životu svratite na ovo mjesto. Ako ste nekada bili u Ohridu, podijelite svoje utiske u komentarima.

ponedjeljak, 3. listopada 2016.

Vodič kroz Skoplje, Makedonija - šta posjetiti?

Makedonija je dugo vremena bila na mojoj listi želja, ne zbog toga što sam smatrao da je ovo neka vrhunska turistička destinacija, nego iz prostog razloga što je jugonostalgičar u meni htio da doda i posljednje parče slagalici od šest dijelova, pa da s ponosom može reći da je obišao cijelu bivšu nam državu. Dok sam ostale republike imao priliku da posjetim još u djetinjstvu i ranoj adolescentskoj dobi, Makedonija je bila onaj kutak u koji me životne prilike nikada nisu odvukle, a vjerovatno i ne bi da se nisam odlučio maksuz tamo uputiti.

Fontana posvećena majkama Makedonije

Nekoliko pokušaja odlaska u Makedoniju se završilo promjenom izbora destinacije, tako da sam prije dolaska u zemlju leblebija, a odnedavno i novomilenijske antike, uspio da obiđem skoro pola Evrope i nagledam se svega i svačega. Znao sam da će Makedonija imati poteškoće da me očara nakon što su to učinili Rim, Beč, Varšava, Budimpešta i Riga. Kao logičan početak obilaska neke države najčešće smatram posjetu glavnom gradu, tako da sam se i ovaj put odlučio za Skoplje. Kao drugu opciju sam razmatrao Ohrid, ali je ona zbog ograničenog broja dana otpala budući da sam na raspolaganju imao samo produženi vikend. Ipak, ako nastavite čitati putopis, shvatićete da stvari ne ispadnu uvijek onako kako smo planirali.

Pogled sa kamenog mosta na glavni gradski trg

S obzirom da smo do Skoplja morali preći dobar dio teritorije Srbije, krenuli smo u 5 ujutro kako bismo maksimalno iskoristili dan pred nama. Put do Beograda sam prešao bezbroj puta, tako da mi je tek relacija ka Nišu postala malo zanimljivija, iako sam i njome jedanput već prošao na putu ka Bugarskoj. Posebno mi je bio interesantnan jug Srbije koji je u mojim očima izgledao zaboravljeno i otuđeno, u potpunom kontrastu sa urbanom prijestonicom. 


Fontana pored Muzeja makedonske borbe za nezavisnost

Već pred samu makedonsku granicu smo se zaustavili na benzinskoj pumpi, gdje sam nonšalantno ušetao u market i uputio radniku neko pitanje. On mi je nešto odgovorio sasvim ljubazno, a ja sam u tom momentu shvatio da nemam pojma o čemu priča. Tada mi se upalila lampica – čovjek priča albanski. Na izlasku sam obratio pažnju na naziv pumpe i vidio da je nazvana po albanskom gradu Valoni.

Kombinacija komunističke i "nove stare" arhitekture

Na makedonskoj granici nas je dočekala kolona vozila i maloljetni Romi koji su molili za nešto sitnog novca. Prosjačenje na državnoj granici je bio pouzdan znak iščezavanja znakova civilizacije, iako su naznake postojale već i poslije Niša. Makedonci nas na granici nisu pretresali, a na moju žalost nismo dobili ni pečat u pasoš. Budući da nas je na povratku graničar pitao kad smo ušli u zemlju, nisam siguran ni da li je naš boravak bio evidentiran u nekom sistemu.


Crkva Svetog Dimitrija

Što se tiče makedonskih puteva, o njima nosim nekoliko utisaka. Prvo su mi zapali za oko saobraćajni znakovi, koji umjesto standardne žute boje imaju neku zagasitonarandžastu nijansu što otežava njihovo tumačenje. Drugi utisak su brojne rupe, socijalna, pokrpljena verzija autoputa i naplatne rampe koje svako malo iskrsavaju i naplaćuju vam po pola eura ili euro, pa kad na kraju svedete račune shvatite da nisu toliko ni jeftini.

Trijumfalna kapija demolirana bojom

Po dolasku u Skoplje, stigli smo do apartmana koji je smješten u spletu jednosmjernih ulica sa kojima ni navigacija na telefonu nije mogla izaći na kraj, pa smo naposlijetku poslali vlasniku apartmana poruku gdje se nalazimo. Nakon sigurno dobrih pola sata čekanja pred nas je stupila ženska osoba, pomalo nas zbunivši jer smo iz nekog nepoznatog razloga očekivali da vidimo muškarca. 


Arheološki muzej u Skoplju

Rekla je da je pratimo, pa smo nakon kraćeg šaranja po naselju stigli i pred našu zgradu. Apartman „Bob's apartment“ smo našli preko Bookinga i prezadovoljni smo onim što smo dobili za veoma pristupačnu cijenu. Jedino vam savjetujem da s gazdaricom utanačite oko parkinga koji je besplatan vikendom, ali se naplaćuje radnim danima, što ne stoji u rezervaciji pa smo mi na odlasku zaradili kaznu (koju doduše nismo platili).

Spomenik palim herojima Makedonije

Konačno dolazimo i do onog dijela kada je trebalo da se upoznam sa Skopljem i prenesem vam utiske o tome. Širu gradsku jezgru čine tipični komunistički stambeni blokovi kakve sam viđao i u bosanskim gradovima poput Tuzle i Zenice. Nema tu neke ljepote, ali opet se vidi planska gradnja što u današnje vrijeme na našim prostorima postaje misaona imenica. Ono što nikako nisam mogao dočekati da vidim jeste centar Skoplja. 


Skulpture u centru grada

Vjerovatno ste svi čuli za kontroverzni projekat nazvan Skoplje 2014., gdje je makedonska vlada uložila milione u ponovnu izgradnju grada u namjeri da ga učini atraktivnijim za turiste. Razorni zemljotres koji je pogodio Skoplje 1963. usmrtio je preko hiljadu ljudi i ujedno razorio skoro 80% grada, a samim time i mnoge znamenitosti. Stoga je makedonska vlada ovim projektom pokušala vratiti Skoplje na put stare slave.

Pogled na Skoplje sa tvrđave

Rezultat projekta koji je umnogome promijenio sliku grada, i koji doduše još uvijek traje, je izazvao salvu nezadovoljstva, zgražavanja i osuda. Najveće zamjerke su došle od strane Grka koji se s Makedoncima već dugo spore oko imena države i krađe istorije, ali i svih onih koji su ocijenili da radovi nisu izvršeni kvalitetno. Lokalci smatraju da su novi spomenici zapravo narušili sliku grada i da je novac trebalo pametnije investirati. Spekulisalo se i da je ovaj projekat zapravo samo paravan za pranje novca. Moram priznati da je novoizgrađeno Skoplje upravo bilo povod za moju posjetu, jer sam se želio lično uvjeriti kako sve to izgleda. Imao sam priliku vidjeti fotografije na internetu, ali to se ipak nije moglo porediti sa doživljajem uživo.

Zgrada vodovoda

Odlučio sam zanemariti tuđe utiske i potpuno otvorenog srca i uma zakoračiti u centar grada, te donijeti vlastiti zaključak o onome što je urađeno. Nakon kraće šetnje od apartmana ka centru, visoki betonski blokovi su počeli polako da iščezavaju, a uskoro su se ukazale prve naznake novog Skoplja. Prva je pred mene iskrsla zgrada Ministarstva pravde, višespratnica boje terakote ukrašena korintskim stubovima i likom Temide, grčke boginje pravde. Zgrada sama po sebi ne izgleda loše, ali činjenica da je smještena između dvije oronule komunističke građevine koje se arhitektonski ni u najluđim snovima ne mogu postaviti uz nju, samo je dodatno naglašavala njenu nepripadnost ovom mjestu.

Jedna od statua ispred arheološkog muzeja

Utisak su dodatno kvarile šarene fleke koje su nastale kao rezultat velikih protesta protiv vlade iz maja 2015. godine, kada su demonstranti bojama gađali većinu novoizgrađenih spomenika i zgrada. Kasnije sam zaključio da je Ministarstvo pravde, skupa sa trijumfalnom kapijom, izvuklo najdeblji kraj. Nasuprot ministarstva započinje niz tzv. „presvučenih“ zgrada, kojima se starim komunističkim zdanjima pokušao udahnuti izgled Pariza. 


Spomen kuća posvećena Majci Terezi

Ne bi sve to tako loše izgledalo da se nije otišlo u krajnost, pa tako recimo na nekim zgradama svaki sprat ima drugačije ukrašene balkone, kao da je stanovnicima objekata data mogućnost da iz kataloga sami izaberu borduru, pa je ispoštovana svaka pojedinačna želja. Ubrzo smo stigli i do glavnog gradskog trga koji krasi groteskni spomenik-fontana na čijem se vrhu nalazi najveći konjanički kip koji sam ikada vidio.

Most umjetnosti

Spomenik nosi naziv „Ratnik na konju“, ali javna tajna je da se radi o Aleksandru Makedonskom, kojeg Makedonci nastoje okarakterisati kao svoju istorijsku ličnost, na opšte nezadovoljstvo Grka. Fonatana je dodatno ukrašena mozaikom, te statuama lavova i ratnika, i podsjeća na predimenzioniranu figuru iz kineske prodavnice suvenira. Želeći je učiniti dodatno spektakularnom, Makedonci su je po principu "više je bolje" obogatili „light show“ programom u noćnim satima. Već sam ranije spomenuo da sam u Skoplje došao bez predrasuda, nastojeći da formiram vlastiti stav. Stojeći na Trgu Makedonije shvatio sam da moje oči i mozak nisu u stanju da procesuiraju sve te događaje u vidu spomenika koji su jedan za drugim iskrsavali na neprirodno bliskoj udaljenosti jedan od drugog.

Skulptura Aleksandra Makedonskog na Trgu Makedonije

Uopšte neću pretjerati ako kažem da su Makedonci uspjeli da posiju spomenik gdje god je za to postojalo mjesto, u potpunosti zanemarujući estetsku dimenziju. Sve naprosto vrvi od spomenika raznim carevima, političarima, književnicima, pa čak i random ličnostima i sve to po principu „od antike do 21. vijeka“. Skučena između skelama okruženih zgrada strši trijumfalna kapija sa čijih strana, kao memnonovi kolosi, počivaju statue nekih pisaca ili političara, više ni sam nisam siguran. Jedina svijetla tačka na ovom trgu je vjerovatno zgrada hotela Mariott, za koju moram priznati da je jako lijepo urađena. Zelena površina koja je donedavno postojala pored trga danas je gradilište nekog novog čuda, tako da u krugu od stotinu metara ne možete vidjeti ni jednu jedinu travku.


Fontana i hotel Mariott u pozadini

Projekat Skoplje 2014. je iznjedrio nekoliko zaista lijepih građevina, ali su se one nažalost utopile u sveopštem kiču. Možda će vas moje fotografije zbuniti, jer sam se upravo trudio da izdvojim ono što vrijedi vidjeti i što samo po sebi izgleda jako lijepo, ali kao cjelina Skoplje nije kompaktno. Stižem do obale rijeke Vardar koju krasi stari kameni most, koji povezuje stari i novi dio grada. Ovo je vjerovatno jedna od najznačajnijih istorijskih građevina u Skoplju i datira iz 15. vijeka, vremena vladavine sultana Mehmeda II Osvajača, mada se pretpostavlja da je podignut na temeljima rimskog mosta iz 6. vijeka. Nekada simbol Skoplja, ovaj most se ugušio u svom novom okruženju. 


Detalj sa jednog od mostova

Pogledavši lijevo i desno, uočavam nekolicinu novih mostova načičkanih preko svake mjere statuama i ultrakičastim svjetiljakama jeftine izrade. Kao da im nije bilo dosta gradnje na zemlji, Makedonci su okupirali i samu rijeku Vardar, pa ćete u njenom koritu uočiti odvratne limene žardinjere u kojima su posađena živa stabla, zatim ničim izazvanu bronzanu statuu kupačice, te nekolicinu brodova-restorana za koje imam osjećaj da su konfiskovani iz nekog tematskog parka i postavljeni ovdje.

Nekada hamam, danas umjetnička galerija

Najnoviji dodatak u seriji bizarnih postavki su palme posađene duž obale, od kojih su pojedine već počele da se suše. Moje slike vam možda neće moći dočarati svu perverziju idejnog tvorca projekta, jer sam se ipak trudio da se u svemu tome fokusiram na ono što je zaista lijepo i da to pokušam uslikati van cjelokupnog konteksta. S druge strane Vardara, odmah uz samu obalu, nalazi se i nekoliko muzeja kao što su arheološki muzej, za koji sam čuo da ima dobru postavku i neljubazno osoblje, te muzej makedonske borbe za nezavisnost (iako nisam siguran o kakvoj borbi je riječ). Svoje mjesto u čitavoj priči je našao i Jevrejski memorijalni centar.

Fontana posvećena majkama Makedonije

Novoizgrađeno Skoplje se našlo na meti kritika i zbog toga što je prisvojilo i zaštitne znakove drugih evropskih metropola, pa tako imamo londonske crvene autobuse na sprat, parišku trijumfalnu kapiju, praški most umjetnosti i sl. Prije nego što se pozabavim drugom obalom grada, moram još jedanput da se osvrnem na mostove i kažem da su izgrađeni na bespotrebno bliskoj udaljenosti jedan od drugoj, da su isto tako bespotrebno nakićeni i da čelnici projekta i dalje ne odustaju, nego grade i nove, još bespotrebnije mostove umjesto da se posvete čišćenju korita rijeke koje vrvi od smeća i šuta.

Donji nivo fontane koja predstavlja Filipa II Makedonskog

S druge strane Vardara me dočekuje nekolicina fontana, ali moju pažnju privlače dvije. Prva je navodno posvećena majkama Makedonije i prikazuje četiri žene, od kojih je jedna trudnica, druga doji, a preostale dvije drže djecu u naručju, odnosno krilu. Ovo je jedan od rijetkih spomenika u Skoplju koji prikazuje žene, i moj je favorit u svakom smislu. Prije svega, lijepo je izrađena i na neki način autentična, za razliku od svega u okruženju. Nažalost, kao i sve drugo u Skoplju, ugušena je blizinom drugih građevina. Druga fontana je opet antičke tematike i prikazuje Filipa II Makedonskog, te njegovu porodicu. Ni protiv ove fontane ne bih imao ništa da nije smještena usred otomanskog ambijenta starog dijela Skoplja.

Srednji nivo fontane koja predstavlja Filipa II Makedonskog

Ovo je otprilike posljednja tačka do koje seže novo Skoplje, jer se odatle nastavlja stari bazar otomanskog stila, možda i najveći ovog tipa u Evropi. S moje desne strane se nalazi zgrada turskog hamama iz druge polovine 15. vijeka, koja danas služi kao umjetnička galerija. Interesantno je da ćete suvenire Skoplja naći skoro pa isključivo u ovom dijelu grada. Posebno su me se dojmile prodavnice tekstila iz čijih su izloga šljaštile haljine nakićene kristalima, cirkonima, perjem i koječime. Skoplje definitivno ima problem sa dobrim ukusom. 


Fontana Filipa II Makedonskog noću

Pošto je bilo vrijeme ručka, odlučili smo se voditi logikom gdje je puno ljudi, tu je dobra i hrana. Sjeli smo u ćevabdžinicu Destan i naručili, šta drugo nego ćevape. Sve što mogu reći jeste da su to bili najgori ćevapi koje sam ikada u životu jeo, jer osim lošeg ukusa u kojem se osjećao luk i lepine koja nije bila čak ni rasparena na roštilju, imao sam blažu mučninu do sutradan. Vlasnici restorana ako ovo čitate, sugerišem da očistite bolje i toalet, jer ako vam je ovakav wc, onda ni kuhinja zasigurno ne blista. I preostala iskustva s hranom su pokazala da se Skoplje ne može podičiti dobrom kuhinjom. Mada, možda ja jednostavno nisam imao sreće.

Pogled na kameni most i arheološki muzej

Noć je donekle promijenila sliku Skoplja na bolje, jer su pretrpanost, jeftinoća izrade i građevinski krš postali svedeniji u okrilju tame, pa su neke građevine kao što je zgrada makedonske vlade, zablistale pod reflektorima, dajući gradu izgled evropske prijestonice. To ipak nije bilo dovoljno da i sutrašnji dan provedem u Skoplju, te je pala odluka da u nedjelju produžimo do Ohrida. Ideju o napuštanju Skoplja dodatno je podgrijao zemljotres (da, dobro ste pročitali, zemljotres) koji je to jutro pogodio grad. Nisam paničar, ali ko zna, možda mi je grad slao poruku poput one iz 1963. Pošto smo imali rezervisan smještaj i za tu noć, planirali smo se vratiti uveče nazad u Skoplje.

Džamija Aladža u starom dijelu Skoplja

O danu provedenom u Ohridu ću pisati u narednom postu, jer je ovo priča o Skoplju. U ponedjeljak sam prije polaska kući htio obaviti kupovinu suvenira i dati još jednu priliku gradu. Ne znam da li zbog činjenice da se vraćam svakodnevnim obavezama koje su u ovom periodu bile pomalo zastrašujuće, ali osjećao sam da treba Skoplju da dam još jednu šansu. Ujutro sam se spremio i zaputio ka starom bazaru koji sam zatekao pustim, budući da je albansko stanovništvo koje mahom naseljava taj dio grada, slavilo Bajram. U nadi da će se kasnije neka od prodavnica otvoriti, a ja ugrabiti željeni magnet za frižider, odlučio sam malo prošetati ovim dijelom grada.

Turbe pored Aladža džamije

Sam bazar, iako možda veći, podsjeća me na siromašniju verziju sarajevske Baščaršije sa kojom se realno ne može uporediti kada su u pitanju atmosfera i posjećenost. Nešto dalje se nalazi i pijaca, koja je ovaj put bila potpuno pusta i zatrpana smećem. Tek je jedan Rom pokraj puta prodavao kržljave sadnice ukrasnog bilja, koje i nije imalo neki dekorativni potencijal. Pažnju mi je privukao minaret obližnje džamije pa sam se zaputio ka njoj, da je pobliže razgledam. Riječ je o Isa begovoj ili Aladža džamiji, koja je nekada bila ukrašena šarenim pločicama, ali one nisu preživjele zemljotres iz 1963. godine. Sagrađena je 1475. godine od klesanog krečnjaka, sa dvije velike i pet malih kupola iznad ulaza.

Pogled na Isa begovu ili Aladža džamiju 

S druge strane bulevara Nikola Karev, uzdiže se još nekolicina džamija kao što su Jahja Pašina džamija iz 1504. godine, sa najvišim minaretom od svih gradskih džamija, visokim 50 metara. Zatim je tu i Sultan Muratova džamija iz 1436. godine, koju je izgradio sultan lično u znak proslave svojih vojnih uspjeha. U dvorištu džamije se nalazi sahat kula od crvenih cigala, sagrađena polovinom 16. vijeka. Prvobitni satni mehanizam je donesen iz Mađarske, ali on prilikom rekonstrukcije poslije zemljotresa nije više vraćan na svoje mjesto.

Sahat kula

Obilazak Skoplja odlučujem završiti odlaskom na tvrđavu Kale, uz posjetu džamiji Mustafa Paše. Utvrda je smještena na brdu Gradište iznad Vardara. Podignuta je u 6. vijeku, ali nalazi koji svjedoče o ljudskom prisustvu na ovom mjestu datiraju još iz neolita i bronzanog doba. Tokom svog postojanja je doživjela više rekonstrukcija, počevši od vremena cara Justinijana, zatim u 10. i 11. vijeku, te tokom otomanske vladavine. 

Skopaljska tvrđava

Kada smo stigli na tvrđavu, na ulazu nas nije dočekao niko, pa nisam siguran da li se naplaćuje. Započeli smo šetnju duž zidina tvrđave, odakle se pruža pogled ne samo na centar Skoplja, nego i na periferiju grada. Nismo se dugo zadržavali jer u principu unutra nema mnogo toga da se vidi osim samih zidina. Ubrzo se odnekud stvorila veća grupa turista, pa smo požurili nazad da izbjegnemo gužvu.

Unutrašnjost džamije Mustafa paše

Negdje na pola puta između tvrđave i starog bazara smjestila se vjerovatno najljepša skopaljska džamija. Riječ je o džamiji Mustafe paše, velelijepnoj strukturi sa visokim minaretom i grandioznom kupolom, koja se uzdiše iznad starog grada. Džamija je sagrađena 1492., a sagradio ju je upravo vladar Mustafa Paša, o čemu svjedoči arapski zapis iznad glavnih ulaznih vrata. Bila mi je fascinantna činjenica da je stara koliko i otkriće Amerike. Džamija je veoma prostrana, a potkupolni dio zidova je ukrašen plavim i crvenim arabeskama.

Mustafa paša džamija u Skoplju

Skoplje je i dalje mjesto intenzivne izgradnje i kontinuirano niču nove znamenitosti i spomenici. Ja ću se osvrnuti na još nekolicinu kao što su spomen kuća posvećena Majci Terezi (arhitektonski vjerovatno najbizarnija građevina modernog Skoplja), zatim Crkva Svetih Konstantina i Elene koja je još u izgradnji, ali moram priznati da za razliku od većine novopečenih skopaljskih znamenitosti obećava da bude zaista grandiozno zdanje. Naravno, preostaje nam da vidimo da li će Makedonci znati da se na vrijeme zaustave sa njenim ukrašavanjem, pošto je trenutačni minimalizam čini veoma ukusno dizajniranom.


Crkva Sv. Konstantina i Elene

Postoji još značajan broj mogućnosti koje Skoplje i njegova okolina nude, kao što su odlazak žičarom do milenijumskog krsta na planini Vodno iznad grada, zatim obilazak kanjona Matka, te nekolicine manastira. Bez obzira što je Skoplje za mene bilo svojevrstan kulturološki i vizuelni šok, koji moja psiha isprva nije mogla da procesuira, moram priznati da mi se do kraja boravka uvuklo pod kožu. 


Manje reprezentativan detalj sa ulica Skoplja

Nabacani spomenici nekvalitetne izrade, loša hrana i prljavština ipak nisu prevagnuli, te sam u krajnjem zbiru ipak odlučio dati pozitivnu ocjenu ovom gradu, ne zažalivši što sam ga posjetio. Možda sam pogriješio što sam na fotografijama predstavio grad mnogo skladnijim nego što u principu izgleda, i što nisam više fotografisao onu "tamniju" stranu Makedonije, ali valjda je to bio dio nastojanja da iz onoga što se nudi izvučem najbolje. Da li ste nekada bili u Skoplju i šta mislite o novom izgledu ovog grada? Ostavite svoje utiske u komentarima.