srijeda, 15. ožujka 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (VI dio): San Francisco, šta posjetiti?

Moram priznati da sam nakon više od nedjelju dana obilaska prirodnih ljepota Kalifornije, koje iako su me ostavile bez daha, poželio civilizaciju i gradsku vrevu. Stoga sam jedva čekao da stignemo u San Francisco (San Francisko) i da napokon vidim famozni Golden Gate Bridge i druge znamenitosti metropole smještene na obali Pacifika. Od jezera Tahoe do tamo nas je čekalo barem tri i po sata vožnje, pa je plan bio da prvo poslijepodne iskoristimo da obiđemo most, a sutradan sve ostalo što nas je zanimalo. Budući da od ove tačke nismo imali unaprijed rezervisana prenoćišta, mogli smo da budemo fleksibilni, te po potrebi odvojimo i dodatni dan za San Francisco ukoliko se za to ukaže potreba.

Golden Gate Bridge

San Francisco je ekonomski, kulturni i finansijski centar sjeverne Kalifornije, kao i mjesto gdje su osnovane Ujedinjene nacije. Sa populacijom od preko 850 hiljada stanovnika predstavlja trinaesti po veličini i drugi grad po gustini naseljenosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovan je 29. juna 1776. godine kada su španski kolonijalisti izgradili kraljevsku utvrdu pored moreuza Golden Gate, i nekoliko milja dalje misiju San Francisco de Asis, nazvanu po Sv. Franji Asiškom. Grad je doživio procvat polovinom 19. vijeka usljed zlatne groznice, a nakon velikog zemljotresa i požara iz 1906. godine u kome je uništeno tri četvrtine građevina, ponovo je izgrađen.

Pogled na Golden Gate most sa vidikovca

U Drugom svjetskom ratu, San Francisco je bio glavna luka za ukrcavanje vojnih trupa koje su ratovale u Pacifiku. Povratak vojnika u poslijeratnom periodu, masovna imigracija, liberalizacija stavova, hipi pokret, seksualna revolucija, mirovni pokreti, „Ljeto ljubavi“, te pokret za gej prava, učinili su San Francisco centrom slobodnog aktivizma u Sjedinjenim Američkim Državama. Imajući u vidu sve ove društvene fenomene, geografsku poziciju grada i sve njegove znamenitosti koje sam istražio prije puta, znao sam da će narednih par dana biti pravi užitak.

Golden Gate Bridge

Cijelim putem do San Francisca nas je pratilo lijepo vrijeme, a onda su se tik pred dolazak u grad odnekud pojavili masivni sivi oblaci koji su prijetili da mi unište i šetnju i fotografije. U grad smo stigli sa sjeverne strane, „udarivši“ pravo na Golden Gate most, idealno mjesto za početak obilaska. Prizor je bio impresivniji zbog činjenice da se sa jedne strane mosta pružao pogled na osunčani San Francisco, dok se s druge strane spremalo veliko nevrijeme. Za početak smo se odvezli na vidikovac iznad grada, ali pošto je jedina opcija parkiranje pored ceste, gdje su doslovno sva proširenja već bila zauzeta, nije nam preostalo ništa drugo nego da na brzinu izletimo ne bih li uspio zabilježiti barem nekoliko snimaka.

Pogled na San Francisco sa Golden Gate mosta

Nakon toga smo se spustili do samog mosta, pored kojeg se nalazi veliko parkiralište, takođe krcato, no ovaj put smo imali toliko sreće da smo ugledali jedno jedino slobodno mjesto. S obzirom da je već bilo poslijepodne, plan je bio prošetati do druge obale, što nam je na kraju oduzelo i više vremena nego što smo očekivali pošto smo svako malo zastajali da nešto uslikamo. Osim na grad, sa mosta se pruža odličan pogled na ostrvo Alcatraz, čuveno po najsigurnijem zatvoru u Americi. Sredinom 19. vijeka na ostrvu je izgrađena vojna utvrda, koja je kasnije pretvorena u vojni, a zatim u civilni zatvor u kome su se odsluživale dugotrajne kazne.


Pogled na Golden Gate most sa druge obale

Alcatraz je imao veoma stroga pravila i protokol, a tokom njegove istorije zabilježeno je 14 pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika. 23 su uhvaćena, 6 ih je ubijeno tokom bijega, a dvojica su se utopila. Za preostalu petoricu se pretpostavlja da su se utopili, iako nikada nisu pronađeni. Zatvor je prestao sa radom 1963. godine, pod obrazloženjem da je njegovo održavanje preskupo. Nažalost, vrijeme koje sam ja imao na raspolaganju za upoznavanje San Francisca nije bilo dovoljno da bih obišao i ovo mjesto, iako je danas otvoreno za turističke posjete.

San Francisco u sumrak

Sam most je građen u periodu od januara 1933. do aprila 1937. godine u Art deco stilu, kako bi se usljed rastuće populacije grada povezale dvije obale. Ukupna investicija je koštala oko 1.5 milijardu današnjih dolara. Ime nije dobio po svojoj boji kao što bi neki pomislili, nego po moreuzu Golden Gate. Sa dužinom od 2.332 metra uključujući i potporne zidove, i 227 metara visokim stubovima, u vrijeme završetka gradnje je držao rekord po oba osnova. U samu kontrukciju mosta je ugrađeno preko milion zakovica, a još jedna specifičnost su nosači u obliku saća, koji pružaju otpor vjetrovima i zemljotresima. Iako otporan na prirodne sile, most najveću muku muči sa korozijom.

Noćna šetnja mostom obavijenim maglom

Nakon prelaska na drugu stranu mosta, uslijedio je povratak nazad, a ubrzo se spustila i noć, tako da smo imali priliku iskusiti i noćni ugođaj šetnje pod zlatnim svjetlima, prigušenim maglom koja se kovitlala oko visokih nosača mosta. Do parkirališta nas je ispratila buka automobila koji su bjesomučno tutnjali preko mosta ispod kojeg je nemirno more prijeteći hučalo oko grebena Alcatraza. Veče smo završili večerom u odličnom (ponovo italijanskom) restoranu Grazie u Novatu, a zatim se uputili u hotel smješten u San Rafaelu, gdje smo prespavali naredne dvije noći.

Palata likovnih umjetnosti u San Franciscu

Sutradan smo se nakon doručka ponovo uputili u San Francisco, a prva stanica nam je bila predivna palata likovnih umjetnosti, smještena u Marina distriktu, nedaleko od mosta Golden Gate. Kompleks je izgrađen za potrebe međunarodne izložbe Panama-Pacific održane 1915., kako bi se proslavio završetak izgradnje panamskog kanala, iako je to u suštini bila prilika za obnovu grada nakon zemljotresa iz 1906. godine. Iako je većina građevina nakon završetka izložbe uništena, palata je postala toliko omiljena da su je odlučili zadržati. Međutim, zbog činjenice da je prvobitno građena samo za potrebe izložbe, u njenoj konstrukciji nisu korišteni dugotrajni materijali, pa su stoga vrijeme i vandalizam učinili svoje. Palata je naposlijetku 1964. godine srušena, a na njenom mjestu je izgrađena istovjetna građevina. Jedine razlike su se ogledale u odsustvu murala na kupoli, dva krajnja pilona na kolonadama i originalnoj ornamentaciji izložbene dvorane.

Pogled na Alcatraz sa mjesta gdje se sijeku ulice Hyde i Lombard

Palata je okružena lijepo uređenim parkom i lagunom u kojoj obitavaju labudovi, patke i druge sitne životinje. Ambijent i arhitektura su takvi da uopšte nemate osjećaj da se nalazite u Americi, nego u nekoj od metropola zapadne Evrope, i što je najbitnije predstavlja jednu od besplatnih atrakcija San Francisca. Nakon obilaska palate, odvezli smo se u pravcu Lombard ulice, u cilju pronalaska adekvatnog mjesta za doručak. Dopalo mi se to što u većem dijelu grada preovladava niskogradnja, jer mi je pitom izgled lokalnih kuća pružao osjećaj sigurnosti i dobrodošlice, ali me i podstakao na razmišljanje kako bih mogao ovdje čak i živjeti. Ostavio sam svoje domaćine da doručkuju neku salatu, a ja sam odlučio potražiti mjesto približnije mojim afinitetima, te završio u kafeu Squat&Gobble, sa odličnom ponudom jela prikladnih za doručak.

Lombard street

Naredna stanica nam je bila jedna od najčuvenijih ulica u San Franciscu, takozvana Lombard Street, smještena u dijelu grada koji se naziva Russian Hill (Rusko brdo). Nosi epitete najstrmije i najvijugavije ulice na svijetu, a ime je dobila po istoimenoj ulici u Philadelphiji. Do Lombard ulice se stiže kroz ulicu Hyde, koja je takođe popularna budući da njome prolazi sistem manuelnih tramvaja  iliti tzv. San Francisco Cable Car. To je ujedno i posljednji manuelni tramvajski sistem u svijetu, a od prvobitne 23 linije uvedene u periodu  od 1873. do 1890. godine, preostale su samo tri. Na godišnjem nivou, ovim tramvajima se preveze oko 7 miliona putnika, većinom turista.

Luteranska Crkva Svetog Marka u San Franciscu

Mjesto poprilično vrvi turistima, tako da se nismo dugo zadržavali, nego smo nastavili ka sljedećem odredištu, a to je trg Alamo na kome se nalaze Painted ladies, viktorijanske i edvardijanske kuće po kojima je San Francisco znamenit. Vozeći se gradom, pažnju bi nam periodično privukle interesantne građevine, naročito crkve, pa smo se na momente morali zaustaviti kako bismo uslikali fotografije za uspomenu i uživali u kombinaciji različitih arhitektonskih stilova.

Prva unitaristička crkva univerzalista

Prva crkva na koju smo naišli je luteranska Crkva Sv. Marka sagrađena od crvene cigle u romaničkom stilu sa gotičkim elementima, i posvećena 1895. godine, kao najveća njemačka crkva u Kaliforniji. Zemljotres iz 1906. godine koji je uništio veći dio grada, nanio je izvjesnu štetu crkvi, ali je građevina uspjela preživjeti čak i obližnju eksploziju podmetnutu u cilju zaustavljanja požara koji je gutao grad. Priznavanjem njenog istorijskog i arhitektonskog značaja, Crkvi Sv. Marka je dodijeljen broj #41 na listi znamenitosti San Francisca.

Gradska vijećnica i ratni memorijal

Nedaleko od ove, nalazi se i Prva unitaristička univerzalistička crkva San Francisca. Organizacija je nastala 1850. godine, a sadašnji hram je sagrađen i posvećen 1889. godine. Riječ je o veoma interesantnoj kamenoj građevini sa velikim rozetama na pročelju i boku zgrade, te četvrtastim pravilnim tornjem. Centar sa kapelom, krilo namijenjeno edukaciji, uredi i sala za sastanke su dograđeni 1968. godine.

Kupola gradske vijećnice u San Franciscu

Na putu ka trgu Alamo, naišli smo i na zaista impresivnu zgradu gradske vijećnice, u kojoj je smještena vlada grada i okruga San Francisco. Sagrađena je u periodu između 1913. i 1915. godine u Beaux-Arts stilu, na mjestu prethodne vijećnice stradale u zemljotresu. Impresivna kupola izrađena po uzoru na kupole crkve Val-de-Grace i kompleksa Les Invalides u Parizu, uzdiže se u visinu od 93,5 metara iznad Civic Center distrikta. S jedne strane gradske vijećnice nalazi se prostrani park, a s druge ratni memorijal, smješten između zgrade opere i teatra.

Painted ladies, viktorijanske kuće u ulici Steiner

Najzad smo stigli i do Alamo trga, te ulice Steiner u kojoj su smještene „Obojene dame“, viktorijanske i edvardijanske kuće obojene u tri ili više boja, koje naglašavaju njihove arhitektonske detalje. Termin Painted ladies je prvi put upotrijebljen od strane autora Elizabeth Pomande i Michaela Larsena u njihovoj knjizi „Painted ladies – San Francisco’s Resplendent Victorians“. U periodu između 1849. i 1915. godine je izgrađeno oko 48 hiljada viktorijanskih kuća u San Franciscu, od kojih su mnoge obojene jarkim bojama. Mnoge od njih su stradale u zemljotresu ili su demolirane, neke su prefarbane tokom ratnog perioda, a neke prekrojene.

Pogled na grad sa brda Twin Peaks

Vjerovatno najpoznatiji niz ovih kuća su one u ulici Steiner, na brojevima 710-720 i možete ih vidjeti veoma često na razglednicama grada. Ipak, ako mene pitate ovo nisu najljepše Obojene dame San Francisca. One najfascinantnije sam vidio u naselju Haight-Ashbury, poznatom kao nekadašnjem sjedištu hippie pokreta, što je donekle i danas vidljivo kada ovuda prođete. Vjerujem da bi se nekoliko sati moglo provesti samo istražujući arhitekturu i druge specifičnosti ovog dijela grada, ali nažalost ograničeno vrijeme i sumrak su nas nagnali da nastavimo ka „Twin Peaks“, brdima koja predstavljaju najviše tačke grada, ako ne računamo planinu Davidson.

Manuelni tramvaj u Chinatown-u

Na Twin Peaksu smo jedva uspjeli naći parking, a s obzirom da je bilo veoma vjetrovito, uspon ka vrhu je bio prava mala avantura. Svaki od vrhova nosi svoje ime, pa je tako jedan poznat kao Eureka ili North Peak, a drugi kao Vrh Noe ili South Peak. Pogled odozgo na grad je interesantan, ali nije nešto što će vas ostaviti bez daha, tako da je sasvim opciono da li ćete ga posjetiti ili ne ako ste u San Franciscu. Ovdje nas je zatekao i mrak, tako da je bilo vrijeme da polako privodimo dan kraju, a kako drugo nego večerom. Usput smo svratili na benzinsku pumpu, gdje smo svjedočili sceni svađe između nekog sumnjivog tipa i radnika koji mu je prijetio da će zvati policiju i još ko zna čime. Na trenutak smo se osjećali kao u nekom akcionom filmu.

Chinatown u San Franciscu

Pretpostljednja stanica nam je bio Chinatown, dio grada koji naseljava kineska populacija i koji je u potpunom kontrastu sa drugim dijelovima grada, jer imate osjećaj da se nalazite negdje u Aziji, a ne u Americi. Poznat je kao najstarija kineska zajednica u Sjevernoj Americi i najveća izvan azijskog kontinenta. Prostire se na teritoriji od 3,5 kvadratna kilometara i broji preko 100.000 stanovnika, te predstavlja najgušće naseljeno urbano područje zapadno od Manhattan-a. Prvi kineski imigranti, uglavnom muškarci, su na ovo područje stigli u drugoj polovini 19. vijeka. Pred kraj kalifornijske zlatne groznice u Chinatown-u je počelo ordinirati i nekoliko prostitutki, a najstariji zanat je uskoro uzeo toliko maha da je tokom ’70-ih i ’80-ih godina 19. vijeka broj seksualnih radnica porastao na 1.800.

Toranj sa satom u trajektnoj luci na putu za Fisherman's Warf

U 20. vijeku Chinatown se proširio, tako da su neka naselja koja su ranije dominantno naseljavali bijelci, postala dio ove zajednice. Dolaskom novih grupa imigranata razvile su se i određene lokalne bande između kojih je u više navrata dolazilo do eskalacije nasilja. Danas je Chinatown sjedište brojnih trgovina najrazličitijim stvarima, restorana i drugih zabavnih sadržaja privlačnih turistima. Budući da nisam uspio naći adekvatne suvenire u drugim dijelovima grada, ovo mjesto je bilo moja posljednja nada da ću naći ono što želim i nisam se prevario. Nakon obilne kupovine klasičnih suvenira poput magneta za frižider, bilo je vrijeme i za posljednje odredište, a to je Fisherman’s Wharf (Ribarsko pristanište).

Fisherman's Warf noću

Fisherman’s Wharf je dobio naziv po italijanskim ribarima koji su imigrirali na ovo područje. Danas predstavlja popularno turističko mjesto sa atrakcijama kao što su tržni centar Pier 39, Ghirardelli trg i sl. Ovdje smo ujedno večerali u zaista odličnom i prostranom restoranu, kojem doduše ne mogu da se sjetim imena, a boravak u San Franciscu smo završili šetnjom pokraj pristaništa osluškujući riku morskih lavova koji su se izležavali na pontonima.

Ulaz u japanski vrt, San Francisco

I sutrašnji dan smo proveli u San Franciscu, ali nam je fokus bio na posjetu japanskom vrtu i botaničkoj bašti, smještenim u sklopu Golden Gate parka. Ulaznica za svaki košta po 8 dolara, a razgledanje sam započeo obilaskom japanskog vrta. U japanskoj kulturi, vrt važi za jednu od najviših formi umjetnosti. Najčešće su biljke i kamenje posloženi simbolički ili kako bi se istakla ljepota sezonskih boja drveća i žbunja. Japanski čajni vrt je u San Franciscu izvorno kreiran 1894. godine za potrebe izložbe. Iako je po završetku izložbe većina objekata iz vrta uklonjena, određeni segmenti su zadržani, a pejzažni arhitekta Makoto Hagiwara koji je učestvovao u njegovom dizajniranju, nastavio je da ga održava i pod njegovim vodstvom vrt je u narednih 30 godina dodatno proširen.

Japanski vrt San Francisco

Naslijedili su ga njegovi srodnici, koji su vodili vrt sve do 1942. godine, kada je zbog rastuće antijapanske propagande demoliran veći dio objekata unutar njega i promijenjen mu naziv. U poslijeratnim godinama vrt je više puta mijenjao skrbnike. Kada je Carol Murata preuzela koncesiju nad vrtom 2009., restauracija kulturne autentičnosti je postala prioritet, a posebna pažnja je posvećena remodeliranju suvenirnice. Današnji vrt posjeduje nekoliko značajki među kojima se posebno ističu glavna ulazna kapija, čajana, suvenirnica sa terasom, vrt sa bazenom, bronzani Buda, karakterističan polukružni most, zen vrt i pagoda.

Interesantan most koji je zapravo funkcionalan

Vrt u suštini nije veliki i može se relativno brzo obići, a ako biste birali između njega i botaničkog vrta, moje preporuke definitivno idu za ovaj drugi. Botanički vrt San Francisca je pravi muzej živih biljaka, smješten u Golden Gate Parku. Blaga mediteranska klima stvorila je uslove za uzgoj biljaka iz različitih krajeva svijeta, uključujući i neke koje više nije moguće naći na njihovim izvornim staništima. Biljke su organizovane prvenstveno po geografskim cjelinama, sa naglaskom na mediteransku, umjerenu kontinentalnu i planinsku tropsku klimu.

Botanički vrt, San Francisco

Dosad nisam obišao veliki broj botaničkih vrtova, ali u toj konkurenciji, ovaj je definitivno bez premca. Vrt datira iz davne 1926. godine, a cjeline su organizovane tako da imate osjećaj da šetate kroz različite klimatske pojaseve, pošto se pejzaž drastično mijenja što više odmičete prema drugom kraju vrta. Poseban utisak na mene je ostavio dio u kome obitavaju biljke tipične za andske oblačne šume, te ostala južnoamerička flora. S obzirom na prostranost vrta, posjetiocima je zagrantovan visok stepen mira i privatnosti, tako da sam praktički mogao u samoći da uživam posmatrajući kolibrija kako nemirno oblijeće oko jarkonarandžastih cvjetova.

Botanički vr,t San Francisco

Prošetao sam kroz vrtove kamelija, rododendrona, šume jugoistočne Azije, kamenite vrtove zasađene sukulentima, autohtone kalifornijske vrtove, uživao u flori Novog Zelanda i Afrike, te mediteranskim vrtovima. Posebno iskustvo je bila šetnja kroz šumu Redwoodsa, gdje sam sreo ženu azijskog porijekla koja je meditirala, pokušavajući na taj način da pobijedi karcinom. Posjetu sam završio obilaskom sekcije vrta zasađene drevnim biljkama poput ginka i paprati.

Šuma Redwoodsa unutar botaničke bašte

Nisam ni primijetio kako mi je brzo proletjelo vrijeme u botaničkom vrtu, jer je ovo mjesto gdje čovjek može da provede čitav dan, a da mu i pored toga promakne neki bitan detalj. Boravak u San Franciscu smo završili kasnim ručkom u jednom restoranu u predgrađu, a budući da smo se tamo zatekli 31. oktobra, u sumrak su nas ispratili brojni kostimirani ljudi i djeca koji su se spremali za proslavu Noći vještica. Nas je čekala dvosatna vožnja do Montereya odakle smo trebali nastaviti ka čuvenom Big Suru i jugu Kalifornije, odakle vam i pišem naredni nastavak putopisa.

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (V dio): Jezero Tahoe

Tokom cjelokupnog proputovanja kroz Kaliforniju, ustalila nam se praksa noćne vožnje od jednog do drugog odredišta. Budući da smo Bodie State Historical park napustili u sumrak, do našeg idućeg smještaja u okolini jezera Tahoe čekalo nas je dobra tri sata putovanja. Jedan dio puta smo vozili kroz nenaseljena, pusta područja, a zatim smo stupili u saveznu državu Nevada, što se dalo naslutiti po velikom broju kazina koji su iskrsavali pokraj puta. Pošto su zakoni o igrama na sreću mnogo povoljniji nego u Kaliforniji, Nevada je postala pravi kockarski raj pa je stoga linija razgraničenja između dvije države krcata šljaštećim kockarnicama koje vas mame da tu ostavite svoj novac.

Jezero Tahoe, Eagle Rock

Kockanje nas nije ni najmanje zanimalo, nego nam je cilj bio pronaći pristojno mjesto za večeru, što nije bilo lako ako uzmemo u obzir da je Yelp aplikacija pokazivala kraj radnog vremena za većinu restorana. Na kraju smo završili jedući sendviče u Subwayu, negdje na potezu između Gardnerville-a i Carson Cityja. Iako objektivno ti sendviči nisu loši, zakleo sam se da ih više nikada neću probati jer mi se pomalo smučila suha hrana. Ostatak vožnje nije bio pretjerano inspirativan, pa sam sjedio zavaljen u sjedište žaleći što nisam od onih ljudi koji mogu zaspati u automobilu i probuditi se na odredištu.

Olimpijsko selo, Tahoe

Mrkli mrak i zamagljena stakla nisu pružali baš neki pogled na predjele kroz koje smo putovali, pa nisam bio u prilici da vidim mnogo od okoline sve do samog dolaska u odmorište Olympic Village Lodge, smješteno na sjeverozapadnoj strani jezera Tahoe. Vrijeme napolju je bilo poprilično loše za kalifornijske prilike, ali na kraju krajeva bili smo u planinama u kasnu jesen pa nije bilo ni za očekivati drugačije. Cjelokupno odmorište je sagrađeno uoči Zimskih olimpijskih igara 1960. godine, što se dalo naslutiti i po izgledu enterijera. Naročito su mi bili simpatični vintage cvijetni detalji na umivaoniku i pločicama. Planirali smo se ovdje zadržati dvije noći i jedan dan, a zatim krenuti dalje.

Olimpijsko selo, jezero Tahoe

Vremenske prilike ni narednog jutra nisu bile najsjanije, ali za utjehu barem nije padala kiša. Spremili smo se i odlučili se odvesti u Tahoe City kako bismo pronašli mjesto za doručak. Izabrali smo Fire Sign Caffe, pitom, ali izuzetno dobro posjećen kafe restoran. Uprkos tome što nisam ljubitelj gužve, ovo mjesto je imalo izuzetno opuštenu atmosferu i odličnu hranu, barem sudeći po vaflu sa pekan orasima i javorovim sirupom. Nakon što smo napunili baterije, sjeli smo u automobil i zapustili se duž zapadne obale jezera prema jugu.

Vidikovac Eagle Rock

Prvo zaustavljanje smo imali pokraj vidikovca Eagle Rock. Riječ je o pješačkoj ruti kroz zimzelenu šumu koja vodi do 60-ak metara visoke stijene sa koje se pruža odličan pogled na jezero Tahoe i okolinu. Budući da se do vrha stiže za svega nekoliko minuta pješačenja, kao i zbog činjenice da ovo mjesto nema uređeno stajalište, niti bilo kakve prateće sadržaje, nismo se dugo zadržavali. Uživali smo nekih pola sata u prelijepom pejzažu, nastojeći da uhvatimo njegovu ljepotu u objektiv, a zatim smo nastavili dalje.

Pogled sa vidikovca Eagle Rock na jezero Tahoe

Vozili smo se oko 14 milja južno, sve dok nam se nije ukazao prelijep prizor Smaragdne plaže (Emerald Bay) i malog ostrva koje se u njenoj neposrednoj blizini izdizalo iz jezera. Fannette je jedino ostrvo u jezeru Tahoe i kroz istoriju je promijenilo više imena, pa je tako svojevremeno nazivano Coquette, Fannette, Baranoff, Dead's Man i sl. Danas je ostrvo nenaseljeno, a na njemu se nalazi ostatak male kamene građevine, poznate kao Čajana (Tea House). Izgradila ju je Lora Josephine Knight, vlasnica odmorišta Vikingsholm, izgrađenog na Smaragdnoj plaži 1929. godine. Obje građevine su danas dio Emerald Bay State Parka.

Vodopad Eagle i ostrvo Fannette

Uživali smo neko vrijeme u pogledu na ostrvo, ali duže zadržavanje je osujetio nalet kiše, pa smo bili prinuđeni da se vratimo u automobil. Međutim, nije dugo prošlo do narednog zaustavljanja. Vjerovatno najljepši prizor bio je vodopad Eagle (Orlovski vodopad) koji je neumorno hučao prolazeći ispod ceste, obrušavajući se ka ostrvu Fannette. Kiša je pomalo jenjavala, a mi smo se spustili niz skliske kamene stijene kako bismo se dovoljno približili vodopadu. Moram priznati da sam dosad obično imao priliku da vodopade posmatram iz podnožja, tako da mi je iskustvo stajanja na vrhu vodopada tim bilo zanimljivije. Naročito je super što doslovno možete stati tik pored njega, jer nije ograđen. Ukupna visina Eagle vodopada je 42 metra, ali je donja sekcija koja se spušta od ceste ka jezeru visine 25 metara i predstavlja atraktivniji dio za posjetioce.

Pogled na ostrvo Fannette, jezero Tahoe

Dan smo odlučili završiti odlaskom u South Lake Tahoe, najmnogoljudniji grad u okrugu El Dorado. Kao što mu i ime govori, smješten je na južnoj obali jezera Tahoe i broji populaciju od oko 21 hiljadu stanovnika. Grad je nastao 1965. godine inkorporiranjem nekoliko do tada nepovezanih zajednica, i predstavlja tipično turističko mjesto sa naglaskom na zimski turizam. Nisam imao mnogo vremena za šetnju, ali sam ušao u nekoliko prodavnica u potrazi za suvenirima kako bih imao neku uspomenu. Interesantno je da su u Kaliforniji sve cijene izražene bez takse koja se dodaje na kraju računa, pa tako šta god da kupite, bićete pomalo šokirani krajnjim iznosom koji treba da platite.

South Lake Tahoe

Napolju se već polako spuštao mrak, a glad postajala intenzivnija, tako da smo još jedanput pristupili procesu izbora restorana. Ja sam kao i obično navijao za italijansku hranu, koja se do kraja zajedničkog druženja vjerovatno smučila mojim saputnicima, ali su me maksimalno ispoštovali, baš kao pravi domaćini. Odabrali smo lijepo uređen restoran Izabella, sa prijatnom i intimnom atmosferom, baš kao što i priliči kraju napornog dana. Sa menija sam odabrao pileću parmigianu koju, moram priznati, nisam nikada ranije probao. Malo je reći da sam bio oduševljen hranom i cjelokupnim ambijentom, tako da je do kraja boravka u Kaliforniji ovaj restoran osvojio i zadržao titulu najboljeg.

Pileća parmigiana u restoranu Izabella

Po povratku u odmaralište smo se dogovarali da li da nastavimo ka Eureki i Redwoods-u na sjeveru ili da se najzad zaputimo ka jugu, u pravcu San Francisca. Iako mi je bila velika želja da vidim Redwoods, moram priznati da sam nakon tolikih dana provedenih u prirodi poželio grad. Dodatan minus za Eureku su bile loše vremenske prognoze, tako da smo kalkulišući sa preostalim raspoloživim danima ipak odabrali varijantu sa San Franciscom. 

South Lake Tahoe

Uveče smo se bacili u pretragu smještaja, što nije bio jednostavan zadatak jer je trebalo usaglasiti različite zahtjeve. Na kraju smo odabrali San Rafael/Novato kao najbolju opciju, budući da je gradić udaljen svega 20-ak minuta vožnje od San Francisca. S obzirom da smo već danima bili na putovanju, trebalo je najzad oprati i odjeću za nastavak puta. Iskoristili smo vešernicu u Olympic Village Lodge-u, a ja sam po prvi put bio u prilici da koristim one velike američke veš mašine kakve sam dotad viđao samo u filmovima. Kao malo dijete sam ubacivao kovanice u stroj i podešavao pranje i sušenje, osjećajući se barem na tren kao pravi Amerikanac. 

Olympic Village, Lake Tahoe

Dok sam čekao da se odjeća opere, iskoristio sam priliku da prošetam kroz Olympic Village. Nakon što smo osušili i spakovali stvari, mogli smo najzad krenuti dalje. Konačno smo za promjenu putovali danju, pa sam tako mogao da posmatram krajolik i provincijska naselja, razmišljajući kako izgleda život u njima. Iako sam uživao u boravku u prirodi, moram priznati da sam jedva čekao da konačno dođemo u grad. Nadam se da ste uživali u ovom putopisu, a u narednom se družimo u gradu koji me je potpuno oduševio i u kome bih čak mogao zamisliti život.

nedjelja, 12. veljače 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (IV dio): Mammoth Lakes, Mono Lake & Bodie State Historical Park

Nakon dva prelijepa dana provedena u obilasku nacionalnog parka Yosemite, u srijedu naveče smo stigli u Mammoth Lakes, gradić u istočnoj Kaliforniji, sa populacijom od oko 8 hiljada stanovnika. Iscrpljeni od aktivnog dana u prirodi, željeli smo pronaći neki restoran za večeru, a zatim i adresu smještaja koji smo rezervisali. Zaustavili smo se na mračnom, pustom parkiralištu i tu izgubili nekoliko minuta pokušavajući da pronađemo naplatni automat. Temperatura vani je bila osjetno niža nego u dotadašnjim boravištima, pa smo pojurili na drugu stranu ceste da što prije nađemo restoran koji smo odabrali pomoću Yelp aplikacije.
Lake Mary, Mammoth

Iako po mraku nisam mogao mnogo toga razaznati, po arhitekturi se dalo naslutiti da se radi o tipičnom zimovalištu. Smjestili smo se u restoran Campo, koji se nalazi faktički u centru grada, gdje nas je dočekala izuzetno druželjubiva hostesta. Još jedanput sam bio iznenađen profesionalnošću i ljubaznošću Amerikanaca. Odlično sam znao da je ona plaćena za to, ali njeno ponašanje iako izuzetno srdačno, nije djelovalo usiljeno. Hrana u restoranu je bila uskusna, a porcije izuzetno obilne, budući da je moj ogromni tanjir bio napunjen rižotom skoro do samih rubova.

Večera u restoranu Campo u Mammoth Lakes

Nakon večere smo se vratili nazad u automobil i odvezli do smještaja, lociranog u pomalo zabačenoj i tamom okupanoj ulici. Na recepciji nas je dočekao gospodin srednjih godina, i dok su moji domaćini završavali standardne procedure, ja sam se zabavljao posmatrajući kreativno izrezbarene bundeve postavljene ususret Halloweenu. Smještaj koji smo rezervisali nosi ime Edelweiss Lodge, a obuhvatao je prizemlje drvene vikendice sa dnevnim boravkom, kuhinjom, kupatilom i jednom spavaćom sobom. Izuzetno pristojan smještaj, osim sofe na kojoj sam ja spavao, ali od takvog vida kreveta rijetko i možete očekivati udobnost.

Twin Lakes, Mammoth

Sutradan smo se spakovali po ko zna koji put u posljednjih nekoliko dana, i zaputili se prema grupi jezera smještenoj južno od samog gradića. Moram biti iskren i priznati da mi se krajolik, iako lijep, ponajmanje svidio od svega dotad viđenog. S obzirom pretežno borovu šumu, nije bilo mnogo jesenskog šarenila, zbog čega mi je cjelokupan prizor djelovao pomalo monotono. Zaustavili smo se pokraj vidikovca sa kojeg se pružao pogled na Twin Lakes, dva povezana jezera smještena na jugoistočnoj padini Mammoth planine i ujedno nadmorski najniža u basenu.

Lake Mary, Mammoth

Vani je puhao izuzetno jak vjetar, pa smo odlučili produžiti do jezera Mary, ujedno i najvećeg u okruženju. Jezero je okruženo borovom šumom iznad koje se uzdižu planine pokrivene snijegom i zapravo je lijepo, ali mene je cjelokupan pejzaž podsjećao na ono što mogu vidjeti i u Bosni, stoga nisam ostao pretjerano impresioniran. Činjenica da je vrijeme bilo prohladno i da se nisam najbolje naspavao dodatno su uticali na elan da se duže zadržim ovdje. Na kraju smo se dogovorili da napustimo ovo mjesto i produžimo dalje ka Mono Lake-u, jezeru koje je bilo na listi želja jedne od mojih saputnica.

Lake Mary, Mammoth

Nakon izvjesnog vremena vožnje, dosadni krajolik je zamijenio drugačiji pejzaž, i moje dobro raspoloženje se polako počelo vraćati. Prizor plavog neba posutog uskovitlanim pufnastim oblacima ispod kojeg se prostiru nepregledne pustare obrasle niskim rastinjem bile su pravi užitak. Iako Mono Lake najljepše izgleda prilikom zalaska sunca, izgledi da ćemo ga dočekati na tom mjestu su bili nikakvi jer je bilo tek rano poslijepodne. Do samog jezera vodila je vijugava cesta, a prizori koji su iskrsavali preda mnom su obećavali odlično mjesto za fotografisanje. Nebo je bilo na rubu proloma oblaka, što je dodatno pojačavalo kontrast sivila i intenzivo žutih cvjetova trave koja je rasla svud naokolo.

Na putu za Mono Lake

Kao i na nekolicini drugih mjesta koje smo posjetili i ovdje se parking plaćao po principu samousluživanja, budući da ne postoji zaposlenik koji nadgleda proces. Mjesto je potpuno pusto i osim nekoliko poljskih wc-ova i malog natkrivenog područja na kome se nalaze ploče sa informacijama o ovom području, ne postoji druga infrastruktura. Od parkinga pa do samog jezera vodi staza obrasla zanimljivom florom, a Mono Lake se često naziva oazom u pustinji budući da ima neoubičajeno bogat ekosistem baziran na posebnoj vrsti račića koji u njemu obitavaju, što godišnje privuče oko 2 miliona migrirajućih ptica koje se hrane račićima i crnim muhama.

Na putu za Mono Lake

Nivo jezera je u periodu između 1941. i 1982. godine opao za oko 45 stopa, nakon što se Los Angeles počeo snabdijevati iz izvora koji su ga opskrbljivali vodom. 1978. formiran je odbor za zaštitu jezera, kako bi se vodostaj u njemu podigao na zadovoljavajući nivo. Od 1994. godine nivo jezera je u laganom porastu, ali mu i dalje nedostaje oko 3 metra da bi dostigao ciljni vodostaj. Ti napori su dodatno otežani činjenicom da Kalifornija posljednjih godina bije bitku sa velikim sušama.

Staza koja vodi do jezera

Odvojio sam se od ostatka grupe i nekako uspio „zalutati“ kroz travnato busenje van zvanične staze, što je doživljaj šetnje pokraj jezera učinilo još ljepšim, pošto okolo nije bilo znakova prisustva ljudskog faktora. Oblaci iznad jezera su se kovitlali, a negdje nad njegovim centralnim dijelom mogli su se vidjeti i mjestimični pljuskovi. 

Kamene formacije unutar jezera

Iz vode su izranjale neobične kamene formacije koje ovo jezero čine tako fascinantnim. Podsjetile su me pomalo na Đavolju Varoš u Srbiji, samo što su drugačije strukture i boje. Jezero je inače slanije od mora, a zahvaljujući smanjenju priliva vode u jezero, salinitet se konstantno uvećavao, tako da je u periodu najnižeg vodostaja iznosio skoro 99 grama po litru.

Flora koja okružuje Mono Lake

Proveo sam još neko vrijeme posmatrajući patke koje su lijeno plovile mirnom površinom jezera, a zatim pokušao da uhvatim u kadar ljepotu ovog mjesta, ali nijedna slika je nije uspjela ovjekovječiti onako kako zaslužuje. Još jedna prednost Mono Lakea je što nema mnogo turista, tako da se možete u potpunosti sroditi s ambijentom, a da vas niko ne ometa.

Mono Lake

Po završetku obilaska jezera, vratili smo se u automobil i nastavili vožnju ka Bodie State istorijskom parku. Bodie je grad duhova, smješten u Bodie visoravnima istočno do planine Sierra Nevada. Bodie je nastao kao rudnički kamp, otkrićem zlata 1859. godine. Naselje je uskoro doživjelo toliki boom, da je u periodu između 1877. i 1888. godine u Bodiu je proizvedeno zlata i srebra u vrijednosti od preko 35 miliona dolara, a broj stanovnika je narastao na oko 10,000. Jedan od nekada najživljih gradova Zapada, sa svojim salonima, bordelima, kockarnicama i jazbinama u kojima se konzumirao opijum, danas je zaštićeni istorijski park sa muzejom, centrom za posjetioce i građevinama koje je načeo zub vremena.

Na putu za Bodie

Park je inače otvoren od 18. marta do 31. oktobra, naravno ukoliko to vremenske prilike dozvoljavaju. Kada smo najzad stigli do skretanja za Bodie, uočili smo podignutu rampu i natpis da je radno vrijeme do 18 h. Pogledavši na sat, vidjeli smo da se opasno bližilo 17 h, što je značilo da nemamo mnogo vremena na raspolaganju. Sporedna cesta kojom smo se vozili nas je provela kroz predivne krajolike, a pravo iznenađenje je nastalo u momentu kada je asfaltirani put nestao, a zamijenio ga makadam u dužini od nekoliko kilometara. Tokom cijele vožnje, mimoišli smo se samo sa jednim automobilom.

Glavna ulica u Bodiju

Kao veliki ljubitelj napuštenih mjesta i svega što je mistično i pomalo zastrašujuće, oduševio sam se Bodijem na prvu. Međutim, nisu svi saputnici dijelili moj entuzijazam. Ulaz u Bodie se plaća 8 dolara po osobi, ali pogodite – na principu samousluživanja. Stavite novac u omotnicu i ubacite u sanduče. Pošto je dnevna svjetlost jenjavala, a bližio se i kraj radnog vremena i samim tim rasla naša bojazan da nam neko ne spusti rampu na prilazu gradu, požurili smo sa obilaskom.

Postavke koje podsjećaju na horor filmove

Zaista je neobičan i za mene divan osjećaj bio šetati jednim ovakvim mjestom prepunim istorije. Zamislite samo da su ovdje nekada postojale banka, četiri volonterske vatrogasne jedinice, pruga, rudarske i mehaničarske udruge, nekoliko dnevnih novina i zatvor. Na vrhuncu razvoja grada, duž glavne ulice, koja se prostirala milju u dužinu, postojalo je 65 salona. Ubistva, kafanske tuče, pljačke poštanskih kočija su bile uobičajni događaji u Bodiju. Na sjevernom kraju grada je postojala i četvrt crvenih fenjera, odakle stiže i priča o Rosi May, prostitutki zlatnog srca koja je ostala zapamćena po tome što je tokom epidemije bolesti nesebično pomagala oboljelim rudarima.

Bodie Historical State Park

U jednoj tački razvoja grad je imao čak i kinesku četvrt sa nekoliko stotina stanovnika, pa čak i taoistički hram. Ovaj dio grada je obilovao jazbinama u kojima se pušio opijum. Prvi znakovi propadanja grada javili su se 1880. godine, iseljavanjem rudara koji su vodili samački život i težili ka brzom bogaćenju u druga područja zahvaćena procvatom rudarstva, kao što su Butte u Montani i Tombstone u Arizoni. Time je Bodie poprimio odlike zajednice orijentisane ka porodici. Ovu tvrdnju potkrijepljuju činjenice da su 1882. godine izgrađene dvije crkve, metodistička i rimokatolička.

Metodistička crkva

Metodistička crkva i danas postoji, i predstavlja lično moj omiljeni objekat u gradu, dok je rimokatolička crkva izgorjela oko 1930. godine. Bez obzira na pad broja stanovnika, proizvodnja ruda je i dalje nastavila da cvjeta. 1910. godine u Bodiju je živjelo 698 ljudi, uglavnom porodica koje se nisu željele preseliti u prosperitetnija područja. 1912. godine je odštampano posljednje izdanje lokalnih novina, a već 1913. godine jedan od rudnika je zatvoren. 1920. godine je u gradu živjelo samo 120 ljudi, a posljednji rudnik je zatvoren 1942.

DeChambeau hotel (lijevo) i Bratsko udruženje (desno) 

Bodie je 1962. godine proglašen za državni istorijski park, sa ukupno 170 očuvanih građevina. Danas u gradu stoji oko 110 građevina, a jedini stanovnici su rendžeri koji ga čuvaju od vandala. Osim dvoje rendžera, nismo sreli nijednog posjetioca, što je razumljivo budući da je bio kraj radnog vremena, ali ujedno i sam izmak sezone. Prošetao sam duž glavne ulice usput zalazeći u poneku od kuća. U neke je ulaz moguć, s tim što su pojedine sobe zaštićene rešetkama. Razbacani, oštećeni namještaj, prekriven debelim slojem prašine činio je da se osjećam kao na setu nekog horor filma.

Zgrada škole

Žao mi je što nisam bio u mogućnosti da prošetam do samog kraja grada, ali i ovaj centralni dio koji sam vidio bio je vrijedan obilaska i učinio je da mi se ovo mjesto zauvijek ureže na listu favorita tokom kalifornijske ture. Iz Bodija nas je u sumrak ispratilo stado crno-bijelih krava koje su nas znatiželjno posmatrale sa pašnjaka, a pred nama je bila višesatna vožnja do jezera Tahoe, idućeg odredišta o kojem ću pisati u narednom postu.