četvrtak, 20. travnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (IX dio): Los Angeles, šta posjetiti?

Za kraj boravka u Kaliforniji planirao sam posjetiti Los Angeles (Los Anđeles), međutim okolnosti su se posložile tako da sam umjesto planirana dva dana na raspolaganju imao samo jedan, te sam morao pažljivo posložiti prioritete i sastaviti listu stvari koje ću posjetiti. S obzirom da moji domaćini žive relativno blizu Los Angelesa, nije nam trebalo mnogo da stignemo do tamo. Već na samom ulazu u grad sam imao osjećaj da me neće impresionirati kao što je to uspio San Francisco, ali ipak sam mu htio dati priliku da me razuvjeri.

Getty centar, muzej umjetnosti

Kao prvo mjesto koje sam obišao nametnuo se Getty Center, budući da se nalazi u predgrađu. Getty centar za posjetioce je skupa sa vilom Getty dio muzeja umjetnosti J. Paul Getty, osnovanog 1974. godine i važi za jedan od najposjećenijih u Sjedinjenim Američkim Državama. Getty centar je smješten u susjedstvu Brentwood i predstavlja glavno sjedište muzeja.

Getty centar

Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan, iz razloga što mi Amerika i umjetnost nekako ne idu pod ruku, ali činjenica da je muzej na Tripadvisoru ocijenjen kao vodeća atrakcija Los Angelesa, me je natjerala da ga posjetim. Muzej je pozicioniran na brdu i ulaz je slobodan, ali se naplaćuje parking po cijeni od 15 dolara. Do vrha se stiže vozićem, a prije ukrcavanja prolazite kroz pregled od strane zaposlenih.

Vrtovi Getty centra

Arhitektura kompleksa je decentna i sve je izrađeno od bijelog kamena i stakla. Centralna zgrada ima oblik rotunde i unutra su smješteni informacioni pultovi, dva krila i prodavnica suvenira, a južnom stranom izlazi na terasu koja povezuje svih pet paviljona muzeja. Muzej takođe ima i svoj restoran, kao i druge prateće sadržaje, među kojima se nalazi i veliki vrt. Centralni dio vrta čini bazen sa živom ogradom oblikovanom u labirint. Pored ovog vrta, postoji još jedan zasađen sukulentima i odatle se pruža odličan pogled na Los Angeles.

Vrtovi Getty centra

Spomenuo sam već ranije da sam bio pomalo rezervisan kada su u pitanju eksponati u muzeju, jer je opštepoznato da su najvrijednije i najzanimljivije umjetnine izložene u Evropi, pa da je bilo teško za očekivati da će me nešto pretjerano fascinirati. Ipak, bio sam tu gdje jesam, pa sam iskoristio priliku da obiđem što više mogu, a da mi ipak ostane dovoljno vremena za preostale stvari koje želim vidjeti.

Jeanne (Proljeće), Edouard Manet

Muzej pored stalne postavke najčešće ima i neku gostujuću, a za vrijeme moje posjete na rasporedu je bila izložba „London „calling“. Muzejska kolekcija uključuje slike evropskih autora iz perioda prije 20. vijeka, ukrasne rukopise, skulpture i druge umjetnine, kao i evropske i američke fotografije iz 19. i 20. vijeka. Razgledavanje sam započeo evropskim slikama iz 15. i 16. vijeka na kojima dominiraju religijski motivi iz katoličanstva, s tim što autori ovog perioda napuštaju rajske pejzaže i umjesto njih uvode ovosjetovne prikaze.

Eksponati u Getty muzeju

Moram priznati da nisam neki poznavalac, a niti ljubitelj likovne umjetnosti, pa mi je pažnju ubrzo odvukla izložba alhemijskih rukopisa, instrumenata, pigmenata i hodočasničkih boca. Nakon toga sam prešao u naredni odjel, gdje je izložen antikni namještaj koji mi je bio čak i simpatičan, jer sam odmah zamišljao kako je neko mogao spavati na tim krevetima. 

Izložba namještaja u Getty muzeju

U nastavku ture sam prešao ponovo na slike, gdje sam imao priliku da vidim neke od najznačajnijih muzejskih eksponata koji uključuju Irise od Van Gogha, Arii Matamoe od Paula Gauguina, Jeanne (Proljeće) od Maneta i druge. Obilazak sam završio letimičnim razgledanjem izložbe „London calling“, gdje su bili izloženi radovi autora kao što su Freud, Bacon, Kossoff, Andrews, Auerbach i Kitaj. Bilo je tu svega, od portreta pa do bizarnih aktova.

Pogled na Los Angeles iz Getty centra

Ručali smo u muzejskom restoranu iz praktičnih razloga, a zatim se zaputili kroz Beverly Hills do centra grada i čuvene Holivudske staze slavnih (Hollywood Walk of fame). Vozeći se kroz Sunset bulevar, imao sam priliku da vidim bogataške vile, od kojih je većina skrivena visokim ogradama obraslim zelenilom. Ono što me je iznenadilo jesu ispucali i pokrpljeni asfalt duž bulevara, koji je više ličio na bosansku provinciju nego na elitno naselje.

Vožnja Sunset bulevarom

Hollywoodska staza slavnih je priča za sebe. U pitanju je bulevar koji se prostire dužinom od 2,1 kilometara i sadrži preko 2.600 zvijezda ugrađenih u pločnik, na kojima su ispisana imena slavnih osoba iz različitih grana showbusinessa, uključujući glumce, muzičare, režisere, producente, likove iz fikcije i druge. Izgradnja Staze slavnih je započela 1958. godine, a iako se glumica Joanne Woodward smatra dobitnicom prve zvijezde, prava istina je da ne postoji prvi dobitnik jer su originalne zvijezde postavljene istovremeno. Njeno ime je bilo jedno od osam koja su nasumično izabrana i ugravirana na prototipe koji su probno postavljeni dok se čekalo da se 1,558 trajnih zvijezda, koliko ih je izvorno predviđeno, izradi.

Holivudska staza slavnih

Uspjeli smo naći parking u jednoj od sporednih ulica nedaleko od Hollywoodskog bulevara i uključiti se u vrevu grada. Cijela Staza slavnih podsjeća na Disneyland za odrasle, budući da smo usput naletjeli na lepezu najrazličitijih likova, počevši od prostitutke koja je imala loš dan, pa do različitih kostimiranih likova, imitatora poznatih ličnosti i zvijezda u pokušaju koji vam pokušavaju uvaliti svoj disk sa demo snimcima u nadi da će im se posrećiti. Šetao sam tako alejom, pokušavajući da balansiram između zvijezda na pločniku i čudesa koja su se dešavala na ulici. Povremeno bih prepoznao poneku utisnutu zvijezdu, uglavnom muzičku ili filmsku, neodlučan da li da se slikam s nekom od njih.

Jedna od zvijezda na pločniku

Zanimljivo je da neki od poznatih imaju zvijezde u više različitih kategorija, a Gene Autrey je jedini koji je dobio zvijezdu u svih pet kategorija. Isto tako postoje i zvijezde sa istim imenom, a odnose se na različite osobe. Jedno od njih je i Michael Jackson, koji se odnosi na zvijezdu nijemog filma, te jednog od najvećih muzičara. 

Ispred muzeja Madam Tussauds

Postoje i druge interesantne činjenice vezane za ove zvijezde. Tako je npr. Muhammad Ali jedini čija se zvijezda ne nalazi na pločniku, nego utisnuta u fasadu jedne od zgrada, jer je tražio da se preko njegovog imena ne gazi. Pjevač Jimmy Bond je više od 40 godina bio najmlađi dobitnik zvijezde u aleji slavnih, sve dok 2004. nije postavljena zvijezda u čast blizanki Mary Kate i Ashley Olsen, koje pamtimo po brojnim ulogama u dječijim i tinejdžerskim filmovima.

Ulice Hollywooda

Imao sam veliku želju da se zadržim duže na ovom mjestu i eventualno obiđem muzej voštanih figura Madame Tussauds, ali prioritet mi je bio da prije zalaska sunca vidim čuveni znak Hollywood. Vratili smo se u automobil i nastavili vožnju gradom, ne bismo li uspjeli doći u podnožje brda na kome se nalazi konstrukcija. Negdje na pola uspona smo zapali u ogromnu saobraćajnu gužvu, ubrzo izgubivši bitku sa dnevnom svjetlošću. Ipak, ostala je nada da ću ga vidjeti barem osvijetljenog reflektorima. Izgleda da nismo bili jedini sa takvom ambicijom jer su putevi bili u potpunosti zakrčeni, a pronalazak parkinga nemoguća misija.

Griffith opservatorij noću

Na kraju smo uspjeli naći neko mjesto pored puta, a mrkli mrak su razbijala samo svjetla farova i žamor brojnih posjetilaca koji su se naokolo muvali. Ubrzo smo shvatili jednu vrlo razočaravajuću činjenicu, a to je da znak Hollywood nije osvijetljen noću i da ga uopšte neću vidjeti. Nadao sam se da će kasnije upaliti svjetla, jer mi je bilo nepojmljivo da takva atrakcija bude u tami, ali nažalost ništa se nije desilo. Da razočarenje ne bude potpuno pobrinuo se Griffith opservatorij, smješten na jednom od obližnjih brežuljaka, pa smo se zaputili tamo.

Pogled sa Griffith opservatorija na Los Angeles

Opservatorij je popularna turistička atrakcija i pruža pogled na gradsko jezgro Los Angelesa sa jugoistoka, Hollywood sa juga i Tihi okean sa jugozapada. Još od njegovog osnivanja 1935. godine, ulaz unutra je besplatan, pa nas tako ovaj obilazak nije ništa koštao. Objekat je podijeljen na šest cjelina, koje su fokusirane na različite segmente. Prva je „Wilder Hall of the Eye“ locirana u istočnom krilu prizemlja i prikazuje astronomska pomagala poput teleskopa, te prikazuje njihov razvoj kroz vrijeme. Dostupne su i interaktivne prezentacije kao što su Teslina mašina koja proizvodi munje, te „Camera Obscura“, koja koristi ogledala i leće da bi fokusirala svjetlost na ravnu površinu.

Jedna od interaktivnih postavki u Griffith opservatoriju

U zapadnom krilu se nalazi „Ahmanson Hall of the Sky“, fokusirana na nebeske objekte poput Mjeseca i Sunca. Izložba uključuje periodni sistem elemenata, Hertzsprung-Russelov dijagram, prikaze mjesečevih mijena, kretanja sunca i zvijezda i slično. I preostali dijelovi opservatorija sadrže zanimljive postavke i prezentacije, a meni se ponajviše svidio onaj sa planetama, gdje su prikazane makete planeta, te veliki ekrani sa osnovnim podacima o svakoj od njih. Pored svega viđenog, mislim da me je ponajviše fascinirao pogled na noćna svjetla grada, jer nikada nisam bio u prilici da vidim uživo svjetla jedne ovakve metropole.

Metodistčka crkva u Hollywoodu

Los Angeles nudi i brojne druge atrakcije kao što su Universal Studios Hollywood, razni muzeji, vidikovci, zoološki i botanički vrt, ali nažalost jedan dan koliko sam imao na raspolaganju, nije ni približno dovoljan da se sve vidi. S obzirom da mi je let bio sutradan, moji domaćini su odlučili da ne smijem otići odatle, a da ne vidim Hollywoodski znak. Stoga smo se narednog dana ponovo dovezli do Staze slavnih, gdje sam kupio par suvenira, a potom pronašli jednu od viših zgrada i popeli se na nju. 

Hollywoodski znak iznad Los Angelesa

Konačno sam ugledao i taj čuveni znak, te sam mogao spokojno da napustim Kaliforniju, prezadovoljan svime što sam imao priliku vidjeti u protekle tri sedmice i s nadom da ću se nekada ponovo vratiti. Los Angeles me nije oduševio u mjeri u kojoj je to uspio San Francisco, ali mislim da je to dijelom rezultat činjenice da nisam imao dovoljno vremena da se saživim sa gradom. Ipak, vjerujem da ću nekada biti u prilici da odem tamo na popravni i upotpunim utisak.

ponedjeljak, 3. travnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (VIII dio): Santa Barbara

Nakon cjelodnevnog boravka u Big Sur-u, koji je na mene ostavio fantastičan utisak, kasno uveče smo stigli u Pismo Beach, gradić na obali Pacifika u kojem smo planirali provesti posljednju noć prije povratka u dom mojih domaćina. Rezervisali smo smještaj u „Cottage In by the Sea“, standarnom primorskom odmaralištu u zapadnoj Kaliforniji. Od svih smještaja u kojima smo boravili, ovaj mi se možda i ponajviše dopao, jer sam ljubitelj visokih stropova, a valjda je presudio i akumulirani umor nakon zbog koga mi se svaka soba činila idealnim utočištem.

Santa Barbara

Ujutro smo se spakovali, smjestili stvari u automobil, a zatim prije konačnog nastavka putovanja, nakratko prošetali samim odmaralištem, čisto da vidimo gdje smo to prenoćili. Kompleks je smješten na litici ispod koje se pruža nepregledna pješčana plaža, idealna za duge šetnje pred zalazak sunca. Nažalost, nismo imali vremena za takav scenarij, jer nas je čekalo još dosta sati vožnje do konačnog odredišta.

Pismo Beach

Pauzu za ručak smo napravili u Santa Barbari, mjestu za koje ste morali čuti čak i ako nemate nikakvo predznanje o Kaliforniji, pošto vas istoimena serija sa nebrojeno mnogo sezona nije mogla mimoići ako ste krajem prošlog vijeka imali televizor u kući. Iako sam bio premlad da bi me takav sadržaj zanimao, negdje kroz maglu se sjećam najavne špice i tada vjerovatno nisam ni slutio da ću jednoga dana i ja stići do Santa Barbare. Život je čudo.

Misija Santa Barbara

Budući da smo već bili u blizini mora, činilo nam se dobrom idejom da i ručak bude u tom duhu, pa smo se odlučili za morsku hranu u restoranu Lure fish house. Hrana je bila solidna, ništa za padanje u nesvijest, a ukupan utisak je popravio odličan desert. Iako Santa Barbara nije bila u zvaničnom rasporedu naših obilazaka, bilo je šteta ne istražiti je kada smo već tu.

Misionarska crkva u Santa Barbari

Grad je smješten između planine Santa Ynez na sjeveru i Tihog okeana na jugu, i broji nešto više od 90 hiljada stanovnika. Iako dokazi o ljudskom prisustvu na ovom području sežu u daleku prošlost od prije 13.000 godina, savremena istorija Santa Barbare počinje u 15. i 16. vijeku, sa prvim iskrcavanjima evropskih pomoraca. Tako je 1602. španski moreplovac Sebastian Vizcaino nazvao kanal i jedno od ostrva u blizini obale Santa Barbara.

Bronzana skulptura ispred kompleksa Misije

Prvi stalni evropski stanovnici Santa Barbare su bili španski misionari i vojnici pod vodstvom Felipea de Nevea, koji se ujedno smatra i osnivačem Los Angelesa. Izgradili su prezidijum, a cilj je bio utvrđivanje položaja kako bi se spriječio uticaj drugih, kao što su Englezi i Rusi, te preobraćanje domorodaca na Hrišćanstvo. Mnogi Španci su doveli sa sobom i svoje porodice, formirajući tako jezgro grada. U to vrijeme su se gradile i tzv. Misije, crkve koje su imale ključnu ulogu u širenju hrišćanske vjere. Misija Santa Barbara je osnovana 1786. godine povodom obilježavanja proslave dana istoimene svetice. Bila je to deseta po redu Misija koju su u Kaliforniji osnovali španski Franjevci.

Fontana ispred Misije u Santa Barbari

S obzirom na ulogu Misije u nastanku grada, bilo je logično da obilazak grada započnemo upravo posjetom tom mjestu. Za neupućene, Santa Barbara iliti Sveta Barbara na našem, je bila djevojka koju je obezglavio rođeni otac zato što je odlučila da slijedi Hrišćanstvo. Stigavši pred zgradu misije, imao sam osjećaj da se nalazim u nekoj španskoj sapunici i da će se svakog momenta pojaviti Esmeralda ili Samanta, zapomažući zbog nesretne ljubavi.

Crkva Gospe Žalosne u Santa Barbari

Današnje zdanje misije datira iz 1820. godine, a podignuto je na mjestu prethodne tri kapele koje su stradale usljed zemljotresa. Nakon što ih je oštetio novi zemljotres 1925. godine, tornjevi Misije su ponovo izgrađeni 1927. godine, ali se njena utrašnjost nije značajno promijenila još od momenta prvobitne izgradnje. Nažalost, u izgled enterijera se nisam mogao lično uvjeriti jer je crkva bila zaključana, ali sam zato pohodio jedan od pratećih objekata sagrađenih uz misiju, gdje su smješteni suvenirnica i izložbeni prostor. Kupio sam nekoliko razglednica i magnet za frižider u znak sjećanja na ovu posjetu, a zatim smo se vratili u automobil s namjerom da se još malo provozamo kroz grad.

Unutrašnjost crkve Gospe Žalosne

U međuvremenu smo naletjeli na još nekoliko znamenitih građevina, a posebnu pažnju mi je privukla crkva Our Lady of Sorrows, čija me je ljepota nagnala da se zaustavim i pobliže je pogledam. S obzirom da je misionarska crkva osnovana s ciljem da obavlja službe za Chumash Indijance, paralelno je osnovana i tzv. Prezidijumska crkva koja je služila kao parohijska crkva za španske vojnike. Ova crkva je kasnije prerasla u ono što je danas crkva Our Lady of Sorrows (Gospa Žalosna). Crkva je kroz svoju istoriju promijenila i lokaciju i više oblika, a današnja zgrada datira iz 1929. godine.

Vožnja ulicama Santa Barbare

Nakon što sam obišao crkvu izvana i iznutra, bilo je vrijeme da se krene dalje. Provozali smo se nakratko kroz sam grad, koji mi se učinio pitomim i modernim, baš onako za opušten život na visokoj nozi. Dovoljno je velik da u njemu imate sve što vam treba za svakodnevan život, a opet dovoljno mali da se osjećate sigurno na njegovim ulicama. Posljednja stanica u Santa Barbari nam je bio mol, poznat kao Stearns Warf.

Pristanište u Santa Barbari

Sagrađen je 1872. godine i u to doba je bio najduže pristanište na putu od Los Anđelesa do San Francisca. Za razliku od 19. vijeka kada je pristanište služilo za iskrcavanje roba i putnika, u 20. vijeku se situacija pomalo počinje mijenjati, pa tako izgradnjom restorana Harbour otpočinje potpuno nova era u istoriji pristaništa. Ono je tokom svog postojanja doživjelo veći broj katastrofa, počevši od zemljotresa 1925. godine, pa do požara iz 1973., nakon kojeg je pristanište bilo zatvoreno sve do 1981. godine kada je napokon dovršena njegova rekonstrukcija. 1998. godine ga je zadesio još jedan požar, čija je sanacija posljedica potrajala dodatne dvije godine.

Pristanište "Stearns Warf"

Danas je pristanište sjedište brojnih prodavnica, restorana i jedno od omiljenih mjesta za šetnju i gledanje zalaska sunca u Santa Barbari, u šta sam se i lično uvjerio. Bilo da ste došli ovdje da kupite suvenire, ručate ili jednostavno uživate u pogledu, pristanište je mjesto koje vrijedi posjetiti ako se nađete ovdje. Bilo mi je žao što nisam u mogućnosti duže da uživam u njegovim blagodatima, ali i ova prilika koja mi se pružila bila je dovoljna da u svome sjećanju uramim sliku predivnog primorskog mjesta sa visokim, tankim palmama i magičnim zalaskom sunca. 

ponedjeljak, 27. ožujka 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (VII dio): Big Sur

U ovih nekoliko dana boravka u San Franciscu, grad nas je toliko uzeo pod svoje, da smo se trećeg dana jedva iskobeljali iz njegoviog okrilja i zaputili se dalje ka jugu Kalifornije. Naredna stanica nam je bio Monterey, gdje smo namjeravali prenoćiti prije nego što nastavimo put ka Big Sur-u. I ovog puta smo bili dosljedni sebi pa smo na odredište stigli u kasnim večernjim satima, a rezervisali smo hotel Monterey Tides, faktički prvi na ulazu u grad. Hotel je smješten na samoj obali mora, a od plaže ga dijeli tek potporni zid koji ga štiti od jakih talasa.

Big Sur

Iako nismo imali mnogo vremena za uživanje u samom hotelu, boravak u njemu bih mogao okarakterisati kao posebno iskustvo, prije svega zbog blizine okeana čiju snagu možete osjetiti naveče kada legnete i slušate talase kako udaraju o zid. Osjećaj je kao da ste na brodu, a napolju bjesni najstrašnija oluja. Doduše, nisam siguran koliko je smještaj na ovom mjestu dobar za one koji imaju lak san, ali ja taj problem rješavam nošenjem čepova za uši. Sutradan sam iskoristio priliku da malo prošetam plažom ispred hotela, osjećajući duboku zahvalnost što se nalazim baš na tom mjestu.

Hotel Monterey Tides

Doručkovali smo u hotelu, zatim se spakovali po ko zna koji put i provezavši se kroz Monterey, nastavili dalje. Nismo morali čekati dugo da bismo ugledali prve prizore Big Sur-a, najdužeg i najživopisnijeg nerazvijenog priobalja Kalifornije. Ovo područje je veoma slabo naseljeno i većim dijelom je vlasništvo vlade i privatnih agencija, koje ne dozvoljavaju bilo kakvu gradnju. 

Big Sur, Garrapata State Park

Iako ovaj region nema jasno određene granice, moglo bi se reći da uključuje segment Kalifornijske državne ceste 1, koji se prostire u dužini od 122 km, počevši od rijeke Carmel na sjeveru pa do potoka San Carpoforo na jugu. Unutrašnjost regiona je potpuno nenaseljena, za razliku od obalnog dijela koji nastanjuje oko hiljadu stanovnika, uz nekolicinu odmorišta za posjetioce.

Garrapata State Park

Prvo zaustavljanje smo imali na tzv. „strmoj stazi“ Garrapata državnog parka (engl. Garrapata State Park Bluff Trail), predivnom mjestu na kome je uticaj ljudskog faktora vješto inkorporiran u prirodni ambijent. Garrapata State Park je osnovan 1979. godine i prostire se 1.189 hektara površine, te pored brojnim biljnim vrstama, predstavlja dom i životinjama kao što su morski lavovi, tuljani, morske vidre i sl. Ovuda prolaze čak i sivi kitovi tokom svojih godišnjih migracija.

Garrapata State Park

Interesantno je da je Garrapata državni park svega nekoliko mjeseci prije mog dolaska bio žrtva stravičnog požara uzrokovanog nemarnošću ilegalnih kampera. Za suzbijanje požara je utrošeno 236 miliona dolara, što ga čini najskupljom intervencijom ovog tipa u američkoj istoriji. Nanesena je ogromna materijalna i ekološka šteta, budući da je vatra spalila površinu veću od 53 hiljade hektara. S obzirom da požar nije zahvatio samu obalu, imao sam tu sreću da uživam u predivnim prizorima kakvi se rijetko gdje mogu vidjeti.

Big Sur

Nastavili smo vožnju do sljedećeg stajališta, a to je Rocky Creek Bridge, jedan od dva mosta od istorijskog značaja. Most je izgrađen 1932. godine i lociran je nešto sjevernije od mnogo poznatijeg Bixby Creek mosta. Uz sami most nalazi se malo stajalište, gdje smo se zaustavili da bismo uživali u pogledu na nepregledni okean. Ispod mosta, na ušću potoka u okean, nalazi se stanište morskih vidri, dok je greben iznad mosta dom endemične i ugrožene vrste orhideje Piperia yadonii.  

Rocky Creek Bridge

Naredno stajalište nam je bio čuveni Bixby Creek Bridge, most za koji je sasvim sigurno da ćete ga vidjeti u bilo kojoj turističkoj brošuri koja se tiče ne samo Big Sur-a, nego i same Kalifornije. Sagrađen je iste godine i od istog materijala (armirani beton) kao i prethodni most, ali je eto ovaj uspio da stekne  više popularnosti. 

Bixby Bridge

Iako je dizajnom skoro identičan Rocky Creek mostu, Bixby je slavu stekao zahvaljujući činjenici da je u vrijeme izgradnje predstavljao najduži most od armiranog betona na kalifornijskom autoputu, a i danas je jedan od najviših jednolučnih mostova u svijetu. Vjerujem da mu nije odmogla ni činjenica da se nalazi na jednoj od najljepših dionica Big Sur-a.

Pogled na Bixby Bridge

Pretražujući na internetu znamenitosti Kalifornije, naišao sam na fascinantne fotografije Pfeiffer Big Sur State Parka, a naročito mi je privukla pažnju Pfeiffer plaža koju sam uvrstio pod obavezne stavke obilaska. Park je dobio ime po Johnu Pfeifferu, potomku francuskih imigranata i jednom od prvih doseljenika na ovo područje. 1930. godine, John Pfeiffer je imao priliku da proda svoje zemljište graditelju iz Los Angelesa za 210 hiljada dolara, međutim on je odlučio svoj posjed prodati državi 3 godine kasnije. Mnogobrojni lokaliteti na ovom području danas nose nazive po potomcima Pfeiffera, pa tako npr. postoji i Julia Pfeiffer Burns State Park, udaljen 12 milja južno od ovog parka.

Pfeiffer plaža

Nego, da se vratimo na Pfeiffer plažu koju sam želio posjetiti. Nakon uživanja u vožnji pokraj okeana, put je u jednom momentu skrenuo ka unutrašnjosti, a samim time se i pejzaž umnogome promijenio. Pažljivo smo pratili znakove pored puta, da se ne bi desilo da promašimo plažu i to nam se uz svu koncentraciju umalo i desilo. Skretanje za plažu je označeno toliko neupadljivo, da nas je samo čista sreća odvela do tamo. Pfeiffer plaža je otvorena za posjete isključivo danju, dok je noćno kampiranje zabranjeno.

Pfeiffer plaža

Malo je reći da me je ovo mjesto oborilo s nogu. Plaža je izuzetno duga, ali ono što je čini tako jedinstvenom jeste raznolikost terena, jer se s jedne strane plaže prostiru pješčane dine koje neodoljivo podsjećaju na Emirate, dok su s druge strane stjenovite litice poput onih u malteškoj plavoj laguni. Pa čak i boja samog pijeska se kreće od srebrnog do zlatnožutog, u zavisnosti na kojem ste dijelu plaže. Bilo mi je žao što je oktobar, jer bih u suprotnom pao u iskušenje da se okupam na ovom.

Pfeiffer plaža

Neko vrijeme sam se bavio fotografisanjem, trudeći se da uhvatim savršen kadar, a onda sam prosto odustao, sjeo na jednu stijenu i prepustio se uživanju u pogledu na talase koji su se razbijali o liticu, stvarajući plavičastobijelu morsku pjenu. Iz sanjarenja nas je prenula glad, pa smo shvatili da je vrijeme bliže večeri nego ručku, a mi se nalazimo usred ničega. Na putu od Bixby mosta do plaže smo naletjeli na svega dva restorana, a pošto nam se nije isplatilo vraćati nazad, nadali smo se da ćemo uskoro ugledati još neki. U toj frci smo previdjeli plažu McWay, još jedno mjesto vrijedno posjete.

Druga strana Pfeiffer plaže

U sumrak smo naišli na jedan restoran, smješten na vrhu litice. Ne sjećam se tačno naziva, pa čak ni šta sam tu jeo, ali se dobro sjećam da su cijene bile visoke. Mislim, kako i ne bi, kada su jedini u okrugu od nekoliko milja. U suvenirnici pored restorana sam uzeo razglednice i nekolicinu drugih sitnica za uspomenu na Big Sur. Konačno odredište za to veče nam je bilo mjesto Pismo Beach, gdje smo rezervisali smještaj. Do tamo nas je čekala višesatna vožnja kroz preostali dio Big Sur-a, međutim noć nas je osujetila u nastojanju da vidimo i preostale ljepote ovog regiona, pa smo tako preskočili i Moro plažu, poznatu po grebenu koji se izdiže iz okeana.

Galeb na Pfeiffer plaži


Nadam se da ste uživali u prizorima Big Sura, a u narednom postu ćemo se družiti u Pismo Beachu i Santa Barbari, završnim odredištima kalifornijske ture koja su prethodila velikom finalu u Los Angelesu. 

srijeda, 15. ožujka 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (VI dio): San Francisco, šta posjetiti?

Moram priznati da sam nakon više od nedjelju dana obilaska prirodnih ljepota Kalifornije, koje iako su me ostavile bez daha, poželio civilizaciju i gradsku vrevu. Stoga sam jedva čekao da stignemo u San Francisco (San Francisko) i da napokon vidim famozni Golden Gate Bridge i druge znamenitosti metropole smještene na obali Pacifika. Od jezera Tahoe do tamo nas je čekalo barem tri i po sata vožnje, pa je plan bio da prvo poslijepodne iskoristimo da obiđemo most, a sutradan sve ostalo što nas je zanimalo. Budući da od ove tačke nismo imali unaprijed rezervisana prenoćišta, mogli smo da budemo fleksibilni, te po potrebi odvojimo i dodatni dan za San Francisco ukoliko se za to ukaže potreba.

Golden Gate Bridge

San Francisco je ekonomski, kulturni i finansijski centar sjeverne Kalifornije, kao i mjesto gdje su osnovane Ujedinjene nacije. Sa populacijom od preko 850 hiljada stanovnika predstavlja trinaesti po veličini i drugi grad po gustini naseljenosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovan je 29. juna 1776. godine kada su španski kolonijalisti izgradili kraljevsku utvrdu pored moreuza Golden Gate, i nekoliko milja dalje misiju San Francisco de Asis, nazvanu po Sv. Franji Asiškom. Grad je doživio procvat polovinom 19. vijeka usljed zlatne groznice, a nakon velikog zemljotresa i požara iz 1906. godine u kome je uništeno tri četvrtine građevina, ponovo je izgrađen.

Pogled na Golden Gate most sa vidikovca

U Drugom svjetskom ratu, San Francisco je bio glavna luka za ukrcavanje vojnih trupa koje su ratovale u Pacifiku. Povratak vojnika u poslijeratnom periodu, masovna imigracija, liberalizacija stavova, hipi pokret, seksualna revolucija, mirovni pokreti, „Ljeto ljubavi“, te pokret za gej prava, učinili su San Francisco centrom slobodnog aktivizma u Sjedinjenim Američkim Državama. Imajući u vidu sve ove društvene fenomene, geografsku poziciju grada i sve njegove znamenitosti koje sam istražio prije puta, znao sam da će narednih par dana biti pravi užitak.

Golden Gate Bridge

Cijelim putem do San Francisca nas je pratilo lijepo vrijeme, a onda su se tik pred dolazak u grad odnekud pojavili masivni sivi oblaci koji su prijetili da mi unište i šetnju i fotografije. U grad smo stigli sa sjeverne strane, „udarivši“ pravo na Golden Gate most, idealno mjesto za početak obilaska. Prizor je bio impresivniji zbog činjenice da se sa jedne strane mosta pružao pogled na osunčani San Francisco, dok se s druge strane spremalo veliko nevrijeme. Za početak smo se odvezli na vidikovac iznad grada, ali pošto je jedina opcija parkiranje pored ceste, gdje su doslovno sva proširenja već bila zauzeta, nije nam preostalo ništa drugo nego da na brzinu izletimo ne bih li uspio zabilježiti barem nekoliko snimaka.

Pogled na San Francisco sa Golden Gate mosta

Nakon toga smo se spustili do samog mosta, pored kojeg se nalazi veliko parkiralište, takođe krcato, no ovaj put smo imali toliko sreće da smo ugledali jedno jedino slobodno mjesto. S obzirom da je već bilo poslijepodne, plan je bio prošetati do druge obale, što nam je na kraju oduzelo i više vremena nego što smo očekivali pošto smo svako malo zastajali da nešto uslikamo. Osim na grad, sa mosta se pruža odličan pogled na ostrvo Alcatraz, čuveno po najsigurnijem zatvoru u Americi. Sredinom 19. vijeka na ostrvu je izgrađena vojna utvrda, koja je kasnije pretvorena u vojni, a zatim u civilni zatvor u kome su se odsluživale dugotrajne kazne.


Pogled na Golden Gate most sa druge obale

Alcatraz je imao veoma stroga pravila i protokol, a tokom njegove istorije zabilježeno je 14 pokušaja bijega u kojima se okušalo 36 zatvorenika. 23 su uhvaćena, 6 ih je ubijeno tokom bijega, a dvojica su se utopila. Za preostalu petoricu se pretpostavlja da su se utopili, iako nikada nisu pronađeni. Zatvor je prestao sa radom 1963. godine, pod obrazloženjem da je njegovo održavanje preskupo. Nažalost, vrijeme koje sam ja imao na raspolaganju za upoznavanje San Francisca nije bilo dovoljno da bih obišao i ovo mjesto, iako je danas otvoreno za turističke posjete.

San Francisco u sumrak

Sam most je građen u periodu od januara 1933. do aprila 1937. godine u Art deco stilu, kako bi se usljed rastuće populacije grada povezale dvije obale. Ukupna investicija je koštala oko 1.5 milijardu današnjih dolara. Ime nije dobio po svojoj boji kao što bi neki pomislili, nego po moreuzu Golden Gate. Sa dužinom od 2.332 metra uključujući i potporne zidove, i 227 metara visokim stubovima, u vrijeme završetka gradnje je držao rekord po oba osnova. U samu kontrukciju mosta je ugrađeno preko milion zakovica, a još jedna specifičnost su nosači u obliku saća, koji pružaju otpor vjetrovima i zemljotresima. Iako otporan na prirodne sile, most najveću muku muči sa korozijom.

Noćna šetnja mostom obavijenim maglom

Nakon prelaska na drugu stranu mosta, uslijedio je povratak nazad, a ubrzo se spustila i noć, tako da smo imali priliku iskusiti i noćni ugođaj šetnje pod zlatnim svjetlima, prigušenim maglom koja se kovitlala oko visokih nosača mosta. Do parkirališta nas je ispratila buka automobila koji su bjesomučno tutnjali preko mosta ispod kojeg je nemirno more prijeteći hučalo oko grebena Alcatraza. Veče smo završili večerom u odličnom (ponovo italijanskom) restoranu Grazie u Novatu, a zatim se uputili u hotel smješten u San Rafaelu, gdje smo prespavali naredne dvije noći.

Palata likovnih umjetnosti u San Franciscu

Sutradan smo se nakon doručka ponovo uputili u San Francisco, a prva stanica nam je bila predivna palata likovnih umjetnosti, smještena u Marina distriktu, nedaleko od mosta Golden Gate. Kompleks je izgrađen za potrebe međunarodne izložbe Panama-Pacific održane 1915., kako bi se proslavio završetak izgradnje panamskog kanala, iako je to u suštini bila prilika za obnovu grada nakon zemljotresa iz 1906. godine. Iako je većina građevina nakon završetka izložbe uništena, palata je postala toliko omiljena da su je odlučili zadržati. Međutim, zbog činjenice da je prvobitno građena samo za potrebe izložbe, u njenoj konstrukciji nisu korišteni dugotrajni materijali, pa su stoga vrijeme i vandalizam učinili svoje. Palata je naposlijetku 1964. godine srušena, a na njenom mjestu je izgrađena istovjetna građevina. Jedine razlike su se ogledale u odsustvu murala na kupoli, dva krajnja pilona na kolonadama i originalnoj ornamentaciji izložbene dvorane.

Pogled na Alcatraz sa mjesta gdje se sijeku ulice Hyde i Lombard

Palata je okružena lijepo uređenim parkom i lagunom u kojoj obitavaju labudovi, patke i druge sitne životinje. Ambijent i arhitektura su takvi da uopšte nemate osjećaj da se nalazite u Americi, nego u nekoj od metropola zapadne Evrope, i što je najbitnije predstavlja jednu od besplatnih atrakcija San Francisca. Nakon obilaska palate, odvezli smo se u pravcu Lombard ulice, u cilju pronalaska adekvatnog mjesta za doručak. Dopalo mi se to što u većem dijelu grada preovladava niskogradnja, jer mi je pitom izgled lokalnih kuća pružao osjećaj sigurnosti i dobrodošlice, ali me i podstakao na razmišljanje kako bih mogao ovdje čak i živjeti. Ostavio sam svoje domaćine da doručkuju neku salatu, a ja sam odlučio potražiti mjesto približnije mojim afinitetima, te završio u kafeu Squat&Gobble, sa odličnom ponudom jela prikladnih za doručak.

Lombard street

Naredna stanica nam je bila jedna od najčuvenijih ulica u San Franciscu, takozvana Lombard Street, smještena u dijelu grada koji se naziva Russian Hill (Rusko brdo). Nosi epitete najstrmije i najvijugavije ulice na svijetu, a ime je dobila po istoimenoj ulici u Philadelphiji. Do Lombard ulice se stiže kroz ulicu Hyde, koja je takođe popularna budući da njome prolazi sistem manuelnih tramvaja  iliti tzv. San Francisco Cable Car. To je ujedno i posljednji manuelni tramvajski sistem u svijetu, a od prvobitne 23 linije uvedene u periodu  od 1873. do 1890. godine, preostale su samo tri. Na godišnjem nivou, ovim tramvajima se preveze oko 7 miliona putnika, većinom turista.

Luteranska Crkva Svetog Marka u San Franciscu

Mjesto poprilično vrvi turistima, tako da se nismo dugo zadržavali, nego smo nastavili ka sljedećem odredištu, a to je trg Alamo na kome se nalaze Painted ladies, viktorijanske i edvardijanske kuće po kojima je San Francisco znamenit. Vozeći se gradom, pažnju bi nam periodično privukle interesantne građevine, naročito crkve, pa smo se na momente morali zaustaviti kako bismo uslikali fotografije za uspomenu i uživali u kombinaciji različitih arhitektonskih stilova.

Prva unitaristička crkva univerzalista

Prva crkva na koju smo naišli je luteranska Crkva Sv. Marka sagrađena od crvene cigle u romaničkom stilu sa gotičkim elementima, i posvećena 1895. godine, kao najveća njemačka crkva u Kaliforniji. Zemljotres iz 1906. godine koji je uništio veći dio grada, nanio je izvjesnu štetu crkvi, ali je građevina uspjela preživjeti čak i obližnju eksploziju podmetnutu u cilju zaustavljanja požara koji je gutao grad. Priznavanjem njenog istorijskog i arhitektonskog značaja, Crkvi Sv. Marka je dodijeljen broj #41 na listi znamenitosti San Francisca.

Gradska vijećnica i ratni memorijal

Nedaleko od ove, nalazi se i Prva unitaristička univerzalistička crkva San Francisca. Organizacija je nastala 1850. godine, a sadašnji hram je sagrađen i posvećen 1889. godine. Riječ je o veoma interesantnoj kamenoj građevini sa velikim rozetama na pročelju i boku zgrade, te četvrtastim pravilnim tornjem. Centar sa kapelom, krilo namijenjeno edukaciji, uredi i sala za sastanke su dograđeni 1968. godine.

Kupola gradske vijećnice u San Franciscu

Na putu ka trgu Alamo, naišli smo i na zaista impresivnu zgradu gradske vijećnice, u kojoj je smještena vlada grada i okruga San Francisco. Sagrađena je u periodu između 1913. i 1915. godine u Beaux-Arts stilu, na mjestu prethodne vijećnice stradale u zemljotresu. Impresivna kupola izrađena po uzoru na kupole crkve Val-de-Grace i kompleksa Les Invalides u Parizu, uzdiže se u visinu od 93,5 metara iznad Civic Center distrikta. S jedne strane gradske vijećnice nalazi se prostrani park, a s druge ratni memorijal, smješten između zgrade opere i teatra.

Painted ladies, viktorijanske kuće u ulici Steiner

Najzad smo stigli i do Alamo trga, te ulice Steiner u kojoj su smještene „Obojene dame“, viktorijanske i edvardijanske kuće obojene u tri ili više boja, koje naglašavaju njihove arhitektonske detalje. Termin Painted ladies je prvi put upotrijebljen od strane autora Elizabeth Pomande i Michaela Larsena u njihovoj knjizi „Painted ladies – San Francisco’s Resplendent Victorians“. U periodu između 1849. i 1915. godine je izgrađeno oko 48 hiljada viktorijanskih kuća u San Franciscu, od kojih su mnoge obojene jarkim bojama. Mnoge od njih su stradale u zemljotresu ili su demolirane, neke su prefarbane tokom ratnog perioda, a neke prekrojene.

Pogled na grad sa brda Twin Peaks

Vjerovatno najpoznatiji niz ovih kuća su one u ulici Steiner, na brojevima 710-720 i možete ih vidjeti veoma često na razglednicama grada. Ipak, ako mene pitate ovo nisu najljepše Obojene dame San Francisca. One najfascinantnije sam vidio u naselju Haight-Ashbury, poznatom kao nekadašnjem sjedištu hippie pokreta, što je donekle i danas vidljivo kada ovuda prođete. Vjerujem da bi se nekoliko sati moglo provesti samo istražujući arhitekturu i druge specifičnosti ovog dijela grada, ali nažalost ograničeno vrijeme i sumrak su nas nagnali da nastavimo ka „Twin Peaks“, brdima koja predstavljaju najviše tačke grada, ako ne računamo planinu Davidson.

Manuelni tramvaj u Chinatown-u

Na Twin Peaksu smo jedva uspjeli naći parking, a s obzirom da je bilo veoma vjetrovito, uspon ka vrhu je bio prava mala avantura. Svaki od vrhova nosi svoje ime, pa je tako jedan poznat kao Eureka ili North Peak, a drugi kao Vrh Noe ili South Peak. Pogled odozgo na grad je interesantan, ali nije nešto što će vas ostaviti bez daha, tako da je sasvim opciono da li ćete ga posjetiti ili ne ako ste u San Franciscu. Ovdje nas je zatekao i mrak, tako da je bilo vrijeme da polako privodimo dan kraju, a kako drugo nego večerom. Usput smo svratili na benzinsku pumpu, gdje smo svjedočili sceni svađe između nekog sumnjivog tipa i radnika koji mu je prijetio da će zvati policiju i još ko zna čime. Na trenutak smo se osjećali kao u nekom akcionom filmu.

Chinatown u San Franciscu

Pretpostljednja stanica nam je bio Chinatown, dio grada koji naseljava kineska populacija i koji je u potpunom kontrastu sa drugim dijelovima grada, jer imate osjećaj da se nalazite negdje u Aziji, a ne u Americi. Poznat je kao najstarija kineska zajednica u Sjevernoj Americi i najveća izvan azijskog kontinenta. Prostire se na teritoriji od 3,5 kvadratna kilometara i broji preko 100.000 stanovnika, te predstavlja najgušće naseljeno urbano područje zapadno od Manhattan-a. Prvi kineski imigranti, uglavnom muškarci, su na ovo područje stigli u drugoj polovini 19. vijeka. Pred kraj kalifornijske zlatne groznice u Chinatown-u je počelo ordinirati i nekoliko prostitutki, a najstariji zanat je uskoro uzeo toliko maha da je tokom ’70-ih i ’80-ih godina 19. vijeka broj seksualnih radnica porastao na 1.800.

Toranj sa satom u trajektnoj luci na putu za Fisherman's Warf

U 20. vijeku Chinatown se proširio, tako da su neka naselja koja su ranije dominantno naseljavali bijelci, postala dio ove zajednice. Dolaskom novih grupa imigranata razvile su se i određene lokalne bande između kojih je u više navrata dolazilo do eskalacije nasilja. Danas je Chinatown sjedište brojnih trgovina najrazličitijim stvarima, restorana i drugih zabavnih sadržaja privlačnih turistima. Budući da nisam uspio naći adekvatne suvenire u drugim dijelovima grada, ovo mjesto je bilo moja posljednja nada da ću naći ono što želim i nisam se prevario. Nakon obilne kupovine klasičnih suvenira poput magneta za frižider, bilo je vrijeme i za posljednje odredište, a to je Fisherman’s Wharf (Ribarsko pristanište).

Fisherman's Warf noću

Fisherman’s Wharf je dobio naziv po italijanskim ribarima koji su imigrirali na ovo područje. Danas predstavlja popularno turističko mjesto sa atrakcijama kao što su tržni centar Pier 39, Ghirardelli trg i sl. Ovdje smo ujedno večerali u zaista odličnom i prostranom restoranu, kojem doduše ne mogu da se sjetim imena, a boravak u San Franciscu smo završili šetnjom pokraj pristaništa osluškujući riku morskih lavova koji su se izležavali na pontonima.

Ulaz u japanski vrt, San Francisco

I sutrašnji dan smo proveli u San Franciscu, ali nam je fokus bio na posjetu japanskom vrtu i botaničkoj bašti, smještenim u sklopu Golden Gate parka. Ulaznica za svaki košta po 8 dolara, a razgledanje sam započeo obilaskom japanskog vrta. U japanskoj kulturi, vrt važi za jednu od najviših formi umjetnosti. Najčešće su biljke i kamenje posloženi simbolički ili kako bi se istakla ljepota sezonskih boja drveća i žbunja. Japanski čajni vrt je u San Franciscu izvorno kreiran 1894. godine za potrebe izložbe. Iako je po završetku izložbe većina objekata iz vrta uklonjena, određeni segmenti su zadržani, a pejzažni arhitekta Makoto Hagiwara koji je učestvovao u njegovom dizajniranju, nastavio je da ga održava i pod njegovim vodstvom vrt je u narednih 30 godina dodatno proširen.

Japanski vrt San Francisco

Naslijedili su ga njegovi srodnici, koji su vodili vrt sve do 1942. godine, kada je zbog rastuće antijapanske propagande demoliran veći dio objekata unutar njega i promijenjen mu naziv. U poslijeratnim godinama vrt je više puta mijenjao skrbnike. Kada je Carol Murata preuzela koncesiju nad vrtom 2009., restauracija kulturne autentičnosti je postala prioritet, a posebna pažnja je posvećena remodeliranju suvenirnice. Današnji vrt posjeduje nekoliko značajki među kojima se posebno ističu glavna ulazna kapija, čajana, suvenirnica sa terasom, vrt sa bazenom, bronzani Buda, karakterističan polukružni most, zen vrt i pagoda.

Interesantan most koji je zapravo funkcionalan

Vrt u suštini nije veliki i može se relativno brzo obići, a ako biste birali između njega i botaničkog vrta, moje preporuke definitivno idu za ovaj drugi. Botanički vrt San Francisca je pravi muzej živih biljaka, smješten u Golden Gate Parku. Blaga mediteranska klima stvorila je uslove za uzgoj biljaka iz različitih krajeva svijeta, uključujući i neke koje više nije moguće naći na njihovim izvornim staništima. Biljke su organizovane prvenstveno po geografskim cjelinama, sa naglaskom na mediteransku, umjerenu kontinentalnu i planinsku tropsku klimu.

Botanički vrt, San Francisco

Dosad nisam obišao veliki broj botaničkih vrtova, ali u toj konkurenciji, ovaj je definitivno bez premca. Vrt datira iz davne 1926. godine, a cjeline su organizovane tako da imate osjećaj da šetate kroz različite klimatske pojaseve, pošto se pejzaž drastično mijenja što više odmičete prema drugom kraju vrta. Poseban utisak na mene je ostavio dio u kome obitavaju biljke tipične za andske oblačne šume, te ostala južnoamerička flora. S obzirom na prostranost vrta, posjetiocima je zagrantovan visok stepen mira i privatnosti, tako da sam praktički mogao u samoći da uživam posmatrajući kolibrija kako nemirno oblijeće oko jarkonarandžastih cvjetova.

Botanički vr,t San Francisco

Prošetao sam kroz vrtove kamelija, rododendrona, šume jugoistočne Azije, kamenite vrtove zasađene sukulentima, autohtone kalifornijske vrtove, uživao u flori Novog Zelanda i Afrike, te mediteranskim vrtovima. Posebno iskustvo je bila šetnja kroz šumu Redwoodsa, gdje sam sreo ženu azijskog porijekla koja je meditirala, pokušavajući na taj način da pobijedi karcinom. Posjetu sam završio obilaskom sekcije vrta zasađene drevnim biljkama poput ginka i paprati.

Šuma Redwoodsa unutar botaničke bašte

Nisam ni primijetio kako mi je brzo proletjelo vrijeme u botaničkom vrtu, jer je ovo mjesto gdje čovjek može da provede čitav dan, a da mu i pored toga promakne neki bitan detalj. Boravak u San Franciscu smo završili kasnim ručkom u jednom restoranu u predgrađu, a budući da smo se tamo zatekli 31. oktobra, u sumrak su nas ispratili brojni kostimirani ljudi i djeca koji su se spremali za proslavu Noći vještica. Nas je čekala dvosatna vožnja do Montereya odakle smo trebali nastaviti ka čuvenom Big Suru i jugu Kalifornije, odakle vam i pišem naredni nastavak putopisa.