nedjelja, 12. veljače 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (IV dio): Mammoth Lakes, Mono Lake & Bodie State Historical Park

Nakon dva prelijepa dana provedena u obilasku nacionalnog parka Yosemite, u srijedu naveče smo stigli u Mammoth Lakes, gradić u istočnoj Kaliforniji, sa populacijom od oko 8 hiljada stanovnika. Iscrpljeni od aktivnog dana u prirodi, željeli smo pronaći neki restoran za večeru, a zatim i adresu smještaja koji smo rezervisali. Zaustavili smo se na mračnom, pustom parkiralištu i tu izgubili nekoliko minuta pokušavajući da pronađemo naplatni automat. Temperatura vani je bila osjetno niža nego u dotadašnjim boravištima, pa smo pojurili na drugu stranu ceste da što prije nađemo restoran koji smo odabrali pomoću Yelp aplikacije.
Lake Mary, Mammoth

Iako po mraku nisam mogao mnogo toga razaznati, po arhitekturi se dalo naslutiti da se radi o tipičnom zimovalištu. Smjestili smo se u restoran Campo, koji se nalazi faktički u centru grada, gdje nas je dočekala izuzetno druželjubiva hostesta. Još jedanput sam bio iznenađen profesionalnošću i ljubaznošću Amerikanaca. Odlično sam znao da je ona plaćena za to, ali njeno ponašanje iako izuzetno srdačno, nije djelovalo usiljeno. Hrana u restoranu je bila uskusna, a porcije izuzetno obilne, budući da je moj ogromni tanjir bio napunjen rižotom skoro do samih rubova.

Večera u restoranu Campo u Mammoth Lakes

Nakon večere smo se vratili nazad u automobil i odvezli do smještaja, lociranog u pomalo zabačenoj i tamom okupanoj ulici. Na recepciji nas je dočekao gospodin srednjih godina, i dok su moji domaćini završavali standardne procedure, ja sam se zabavljao posmatrajući kreativno izrezbarene bundeve postavljene ususret Halloweenu. Smještaj koji smo rezervisali nosi ime Edelweiss Lodge, a obuhvatao je prizemlje drvene vikendice sa dnevnim boravkom, kuhinjom, kupatilom i jednom spavaćom sobom. Izuzetno pristojan smještaj, osim sofe na kojoj sam ja spavao, ali od takvog vida kreveta rijetko i možete očekivati udobnost.

Twin Lakes, Mammoth

Sutradan smo se spakovali po ko zna koji put u posljednjih nekoliko dana, i zaputili se prema grupi jezera smještenoj južno od samog gradića. Moram biti iskren i priznati da mi se krajolik, iako lijep, ponajmanje svidio od svega dotad viđenog. S obzirom pretežno borovu šumu, nije bilo mnogo jesenskog šarenila, zbog čega mi je cjelokupan prizor djelovao pomalo monotono. Zaustavili smo se pokraj vidikovca sa kojeg se pružao pogled na Twin Lakes, dva povezana jezera smještena na jugoistočnoj padini Mammoth planine i ujedno nadmorski najniža u basenu.

Lake Mary, Mammoth

Vani je puhao izuzetno jak vjetar, pa smo odlučili produžiti do jezera Mary, ujedno i najvećeg u okruženju. Jezero je okruženo borovom šumom iznad koje se uzdižu planine pokrivene snijegom i zapravo je lijepo, ali mene je cjelokupan pejzaž podsjećao na ono što mogu vidjeti i u Bosni, stoga nisam ostao pretjerano impresioniran. Činjenica da je vrijeme bilo prohladno i da se nisam najbolje naspavao dodatno su uticali na elan da se duže zadržim ovdje. Na kraju smo se dogovorili da napustimo ovo mjesto i produžimo dalje ka Mono Lake-u, jezeru koje je bilo na listi želja jedne od mojih saputnica.

Lake Mary, Mammoth

Nakon izvjesnog vremena vožnje, dosadni krajolik je zamijenio drugačiji pejzaž, i moje dobro raspoloženje se polako počelo vraćati. Prizor plavog neba posutog uskovitlanim pufnastim oblacima ispod kojeg se prostiru nepregledne pustare obrasle niskim rastinjem bile su pravi užitak. Iako Mono Lake najljepše izgleda prilikom zalaska sunca, izgledi da ćemo ga dočekati na tom mjestu su bili nikakvi jer je bilo tek rano poslijepodne. Do samog jezera vodila je vijugava cesta, a prizori koji su iskrsavali preda mnom su obećavali odlično mjesto za fotografisanje. Nebo je bilo na rubu proloma oblaka, što je dodatno pojačavalo kontrast sivila i intenzivo žutih cvjetova trave koja je rasla svud naokolo.

Na putu za Mono Lake

Kao i na nekolicini drugih mjesta koje smo posjetili i ovdje se parking plaćao po principu samousluživanja, budući da ne postoji zaposlenik koji nadgleda proces. Mjesto je potpuno pusto i osim nekoliko poljskih wc-ova i malog natkrivenog područja na kome se nalaze ploče sa informacijama o ovom području, ne postoji druga infrastruktura. Od parkinga pa do samog jezera vodi staza obrasla zanimljivom florom, a Mono Lake se često naziva oazom u pustinji budući da ima neoubičajeno bogat ekosistem baziran na posebnoj vrsti račića koji u njemu obitavaju, što godišnje privuče oko 2 miliona migrirajućih ptica koje se hrane račićima i crnim muhama.

Na putu za Mono Lake

Nivo jezera je u periodu između 1941. i 1982. godine opao za oko 45 stopa, nakon što se Los Angeles počeo snabdijevati iz izvora koji su ga opskrbljivali vodom. 1978. formiran je odbor za zaštitu jezera, kako bi se vodostaj u njemu podigao na zadovoljavajući nivo. Od 1994. godine nivo jezera je u laganom porastu, ali mu i dalje nedostaje oko 3 metra da bi dostigao ciljni vodostaj. Ti napori su dodatno otežani činjenicom da Kalifornija posljednjih godina bije bitku sa velikim sušama.

Staza koja vodi do jezera

Odvojio sam se od ostatka grupe i nekako uspio „zalutati“ kroz travnato busenje van zvanične staze, što je doživljaj šetnje pokraj jezera učinilo još ljepšim, pošto okolo nije bilo znakova prisustva ljudskog faktora. Oblaci iznad jezera su se kovitlali, a negdje nad njegovim centralnim dijelom mogli su se vidjeti i mjestimični pljuskovi. 

Kamene formacije unutar jezera

Iz vode su izranjale neobične kamene formacije koje ovo jezero čine tako fascinantnim. Podsjetile su me pomalo na Đavolju Varoš u Srbiji, samo što su drugačije strukture i boje. Jezero je inače slanije od mora, a zahvaljujući smanjenju priliva vode u jezero, salinitet se konstantno uvećavao, tako da je u periodu najnižeg vodostaja iznosio skoro 99 grama po litru.

Flora koja okružuje Mono Lake

Proveo sam još neko vrijeme posmatrajući patke koje su lijeno plovile mirnom površinom jezera, a zatim pokušao da uhvatim u kadar ljepotu ovog mjesta, ali nijedna slika je nije uspjela ovjekovječiti onako kako zaslužuje. Još jedna prednost Mono Lakea je što nema mnogo turista, tako da se možete u potpunosti sroditi s ambijentom, a da vas niko ne ometa.

Mono Lake

Po završetku obilaska jezera, vratili smo se u automobil i nastavili vožnju ka Bodie State istorijskom parku. Bodie je grad duhova, smješten u Bodie visoravnima istočno do planine Sierra Nevada. Bodie je nastao kao rudnički kamp, otkrićem zlata 1859. godine. Naselje je uskoro doživjelo toliki boom, da je u periodu između 1877. i 1888. godine u Bodiu je proizvedeno zlata i srebra u vrijednosti od preko 35 miliona dolara, a broj stanovnika je narastao na oko 10,000. Jedan od nekada najživljih gradova Zapada, sa svojim salonima, bordelima, kockarnicama i jazbinama u kojima se konzumirao opijum, danas je zaštićeni istorijski park sa muzejom, centrom za posjetioce i građevinama koje je načeo zub vremena.

Na putu za Bodie

Park je inače otvoren od 18. marta do 31. oktobra, naravno ukoliko to vremenske prilike dozvoljavaju. Kada smo najzad stigli do skretanja za Bodie, uočili smo podignutu rampu i natpis da je radno vrijeme do 18 h. Pogledavši na sat, vidjeli smo da se opasno bližilo 17 h, što je značilo da nemamo mnogo vremena na raspolaganju. Sporedna cesta kojom smo se vozili nas je provela kroz predivne krajolike, a pravo iznenađenje je nastalo u momentu kada je asfaltirani put nestao, a zamijenio ga makadam u dužini od nekoliko kilometara. Tokom cijele vožnje, mimoišli smo se samo sa jednim automobilom.

Glavna ulica u Bodiju

Kao veliki ljubitelj napuštenih mjesta i svega što je mistično i pomalo zastrašujuće, oduševio sam se Bodijem na prvu. Međutim, nisu svi saputnici dijelili moj entuzijazam. Ulaz u Bodie se plaća 8 dolara po osobi, ali pogodite – na principu samousluživanja. Stavite novac u omotnicu i ubacite u sanduče. Pošto je dnevna svjetlost jenjavala, a bližio se i kraj radnog vremena i samim tim rasla naša bojazan da nam neko ne spusti rampu na prilazu gradu, požurili smo sa obilaskom.

Postavke koje podsjećaju na horor filmove

Zaista je neobičan i za mene divan osjećaj bio šetati jednim ovakvim mjestom prepunim istorije. Zamislite samo da su ovdje nekada postojale banka, četiri volonterske vatrogasne jedinice, pruga, rudarske i mehaničarske udruge, nekoliko dnevnih novina i zatvor. Na vrhuncu razvoja grada, duž glavne ulice, koja se prostirala milju u dužinu, postojalo je 65 salona. Ubistva, kafanske tuče, pljačke poštanskih kočija su bile uobičajni događaji u Bodiju. Na sjevernom kraju grada je postojala i četvrt crvenih fenjera, odakle stiže i priča o Rosi May, prostitutki zlatnog srca koja je ostala zapamćena po tome što je tokom epidemije bolesti nesebično pomagala oboljelim rudarima.

Bodie Historical State Park

U jednoj tački razvoja grad je imao čak i kinesku četvrt sa nekoliko stotina stanovnika, pa čak i taoistički hram. Ovaj dio grada je obilovao jazbinama u kojima se pušio opijum. Prvi znakovi propadanja grada javili su se 1880. godine, iseljavanjem rudara koji su vodili samački život i težili ka brzom bogaćenju u druga područja zahvaćena procvatom rudarstva, kao što su Butte u Montani i Tombstone u Arizoni. Time je Bodie poprimio odlike zajednice orijentisane ka porodici. Ovu tvrdnju potkrijepljuju činjenice da su 1882. godine izgrađene dvije crkve, metodistička i rimokatolička.

Metodistička crkva

Metodistička crkva i danas postoji, i predstavlja lično moj omiljeni objekat u gradu, dok je rimokatolička crkva izgorjela oko 1930. godine. Bez obzira na pad broja stanovnika, proizvodnja ruda je i dalje nastavila da cvjeta. 1910. godine u Bodiju je živjelo 698 ljudi, uglavnom porodica koje se nisu željele preseliti u prosperitetnija područja. 1912. godine je odštampano posljednje izdanje lokalnih novina, a već 1913. godine jedan od rudnika je zatvoren. 1920. godine je u gradu živjelo samo 120 ljudi, a posljednji rudnik je zatvoren 1942.

DeChambeau hotel (lijevo) i Bratsko udruženje (desno) 

Bodie je 1962. godine proglašen za državni istorijski park, sa ukupno 170 očuvanih građevina. Danas u gradu stoji oko 110 građevina, a jedini stanovnici su rendžeri koji ga čuvaju od vandala. Osim dvoje rendžera, nismo sreli nijednog posjetioca, što je razumljivo budući da je bio kraj radnog vremena, ali ujedno i sam izmak sezone. Prošetao sam duž glavne ulice usput zalazeći u poneku od kuća. U neke je ulaz moguć, s tim što su pojedine sobe zaštićene rešetkama. Razbacani, oštećeni namještaj, prekriven debelim slojem prašine činio je da se osjećam kao na setu nekog horor filma.

Zgrada škole

Žao mi je što nisam bio u mogućnosti da prošetam do samog kraja grada, ali i ovaj centralni dio koji sam vidio bio je vrijedan obilaska i učinio je da mi se ovo mjesto zauvijek ureže na listu favorita tokom kalifornijske ture. Iz Bodija nas je u sumrak ispratilo stado crno-bijelih krava koje su nas znatiželjno posmatrale sa pašnjaka, a pred nama je bila višesatna vožnja do jezera Tahoe, idućeg odredišta o kojem ću pisati u narednom postu.

nedjelja, 29. siječnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (III dio): Nacionalni park Yosemite

Trećeg jutra otkako smo krenuli u obilazak Kalifornije, osvanuli smo u Oakhurstu, mjestu nadomak nacionalnog parka Yosemite. Pošto nam se od samog starta ustalila praksa kasnog stizanja u hotele, logičnim slijedom se dešavalo i da smo ih napuštali u posljednjem momentu propisane odjave, trudeći se  da ne zaboravimo ništa od stvari. Taj dan smo naročito bili u žurbi, a stvar se dodatno zakomplikovala kada sam otkrio da mi električni brijač ne radi dobro čak i sa adapterom za američke utičnice. Nisam imao drugog izbora nego da sve obavim na stari dobri način uz pomoć klasične britvice, što je uz moju dužinu brade bilo poprilično neprijatno iskustvo.

Nacionalni park Yosemite

Nakon što smo se napokon iskobeljali iz hotela, imali smo dva zadatka – pronaći restoran za doručak i otići u supermarket da se podmirimo za nastavak putovanja budući da nas je očekivao cjelodnevni boravak u prirodi. Izbor je pao na Pop's family restaurant, porodični restoran sa tipičnim američkim enterijerom i prijatnom atmosferom. Postoji nekoliko interesantnih stvari po kojima se restorani u Americi razlikuju od naših. Prije svega, na ulazu uvijek postoji neko od zaposlenih ko je dužan da vam nađe slobodan sto i da vas smjesti. Druga stvar je što ćete piće najčešće dobiti u točenoj varijanti umjesto originalnoj ambalaži. Treće, bakšiš se podrazumijeva. Ovaj restoran se pokazao kao pun pogodak i jedan od mojih favorita tokom cjelokupnog boravka u Kaliforniji.

Ručak u restoranu Pop's family u Oakhurstu

Po završetku objeda smo produžili do hipermarketa, gdje sam se snabdio proteinskim pločicama i napicima za dane koji su bili preda mnom. Ubrzo po napuštanju Oakhursta izgubili smo signal na telefonima, što je značilo potpuno prepuštanje čarima prirode, bez ometajućih faktora. Nije nam trebalo mnogo da stignemo do ulaza u sam nacionalni park, a nakon prvih par kilometara vožnje ravnicom, krenuo je lagani uspon kroz četinarsku šumu prošaranu niskim grmljem i šibljem koje je jesen obojila svim nijansama crvene i žute. Četiri miliona posjetilaca godišnje dovoljno govore o popularnosti i ljepotama ovog nacionalnog parka. Dok je tokom jula i avgusta gužva skoro nepodnošljiva, oktobar predstavlja izvrsno vrijeme ako želite posjetiti Yosemite.

Pogled na Yosemite Valley sa vidikovca Inspiration point

Za posjetioce najatraktivniji dio parka predstavlja svakako Yosemite Valley, tačnije dolina koja zauzima svega 3% ukupne površine parka i uključuje 13 milja dugačku pješačku stazu koja povezuje neke od najljepših atrakcija parka poput Yosemite vodopada, stijene El Capitan i Bridalveil vodopada. Prvo zaustavljanje (ako ne računamo jednu toalet pauzu) nam je bio Inspiration point, proširenje na putu sa kojeg se pruža pogled na nepregledna zelena prostranstva iznad kojih se uzdižu spektakularne stjenovite gromade Half dome i El Capitan, te Bridalveil vodopad. Pozitivna strana ovog mjesta je što vas ostali posjetioci neće mnogo ometati prilikom uživanja u pogledu na park.

Bridalveil vodopad

U nastavku vožnje, počeli smo sa spustom u dolinu, stigavši ubrzo do Bridalveil (ili u slobodnom prevodu Mladenkin veo) vodopada. Na samom parkiralištu se mogao osjetiti jak vonj javnog toaleta, ali on se na sreću ubrzo izgubio, a zamijenila ga je predivna priroda i veličanstveni vodopad visok 188 metara. S obzirom da u ovo doba godine nije bio u svom punom kapacitetu, odlučio sam se uspeti preko ogromnih stjenovitih blokova do samog podnožja vodopada i nakratko uživati u svježini miliona raspršenih kapljica. Nakon vodopada, nastavili smo vožnju, zaustavljajući se povremeno na mjestima za koja smo smatrali da su vrijedna dužeg zadržavanja. Neke od najdražih fotografija sa ovog putovanja sam napravio upravo uz rijeku Merced koja teče kroz Yosemite, te u dolini koja je uveliko poprimila zlatnu boju.

Rijeka Merced u Yosemite dolini

Moje oduševljenje Yosemite nacionalnim parkom je dostiglo vrhunac kada se kolona vozila zaustavila kako bi propustila porodicu srna. Bila bi ogromna šteta naći se na ovakvom mjestu, a ne vidjeti životinje u njihovom prirodnom ambijentu. Parkirali smo se na najbližem odmorištu, a ja sam se u nadi da ću još jedanput vidjeti ta predivna stvorenja, odvojio od grupe i krenuo trčati kroz šumu, paralelno sa cestom. Jedan od najmagičnijih momenata u mom životu je bio upravo taj, kada sam izbio na poljanu okruženu borovim stablima i ugledao srne kako brste travu. 

Srne u Yosemite dolini

Pritajio sam se i posmatrao taj prizor, dok je dnevna svjetlost polako jenjavala nad dolinom. Naposlijetku sam odlučio da im se približim što je više moguće, ali njihov sluh je istančan do te mjere da čuju i najprigušeniji šum. Osjetivši moje prisustvo podigle bi glave i stojale nepomično dok se ne bih toliko umirio da bih zaustavio i vlastito disanje. Uživao sam neko vrijeme u toj intimi sa prirodom, shvatio sam da treba da se vratim nazad i potražim ostale. Nadao sam se da neću biti te sreće da usput sretnem i medvjeda.

Yosemite Valley

Još neko vrijeme sam se motao nakolo tražeći ostatak ekipe, usput naišavši na poljanu krcatu kamperima koji su razastrli raznobojne šatore. Razmišljao sam da li bih se upustio u takvu vrstu avanture, ali sam zaključio da mi je ipak draže kada imam vlastiti sanitarni čvor. Ambiciju da obiđemo Ribbon vodopad osujetio je mrak koji se polako spuštao nad dolinom, tako da smo naposlijetku odlučili pokušati pronaći neki restoran u ovoj divljini, a zatim i smještaj koji smo rezervisali. U suštini nismo imali mnogo izbora, nego smo se zaputili u centar za posjetioce u okviru kojeg smo naišli na veliki restoran, koji je bio toliko krcat i bučan da sam jedva čekao momenat kada ću izaći napolje. Ni hrana nije bila baš najsjanija, ali to nam je bila jedina opcija.

Yosemite Valley ujutro

Uslijedila je vožnja divljnom kroz tamnu noć, a što smo se više udaljavali od centra za posjetioce, susretali smo i sve manje vozila. Tada sam po prvi put osjetio neobično intenzivan vonj koji je dolazio s vana, a za koji su mi objasnili da pripada tvorovima. Kasnije sam još nekoliko puta na različitim lokacijama imao priliku da osjetim isti miris i moram priznati da ne bih želio da imam blizak susret sa tim životinjama. Najzad smo stigli do Redbud Lodge-a, odmorišta koje smo rezervisali, ali u blizini nije bilo žive duše, osim još jednog parkiranog automobila. Umjesto recepcije nas je dočekao natpis da se prijava obavlja u odmorištu Cedar Lodge, smještenom 2 milje nazad.

Jezero Mirror

Sjeli smo ponovo u automobil kako bismo to obavili, a 2 milje su se boga mi otegle i na malo više. Sve u svemu, naš smještaj je imao sve elemente horor filma – nalazio se odsječen od civilizacije, nije bilo ljudi u blizini i nismo imali telefonskog signala, niti bilo kojeg drugog sredstva komunikacije. Soba je s druge strane bila sasvim solidna. Ujutro smo imali dodatnu horor scenu kada nam je na vrata pokucao nepoznat čovjek, moleći nas da ga pustimo u naš toalet jer ima „neobičnu situaciju“, kako je objasnio.

Olmstead point vidikovac

Nakon što smo ga se uspjeli otarasiti i spakovati stvari, u nadi da ga nećemo sresti kada izađemo napolje, vratili smo ključeve u Cedar Lodge, a potom se zaputili natrag u dolinu kako bismo doručkovali. Ponovo smo jeli u restoranu od sinoć, koji mi je ovaj put postao još mrži jer žamor nije jenjavao, a ja definitivno nisam jutarnji tip osobe. Još neko vrijeme smo zujali dolinom, zastajući povremeno da napravimo predivne fotografije pod dnevnim svjetlom. U daljini smo spazili jedva vidljive obrise ljudi koji su se bavili sportskim penjanjem uz zastrašujuće litice.

Pogled sa Olmstead point-a na Half Dome

Bilo je vrijeme da polako nastavimo put ka našem sljedećem odredištu, a to je Mammoth Lakes, no prije toga nas je čekala dugačka vožnja kroz preostale dijelove nacionalnog parka Yosemite. Naredno stajalište je bilo Mirror Lake, sezonsko jezero koje predstavlja posljednji ostatak nekadašnjeg glečerskog jezera koje je krajem posljednjeg ledenog doba prekrivalo veći dio doline. Moram priznati da je posjeta nacionalnom parku u oktobru bila dobra odluka jer sam bio u prilici da vidim jezero uramljeno u zlatni okvir od trave koja se polako spremala za zimski san.

Pogled na Tenaya jezero

Kako smo se odaljavali iz doline, pejzaž se polako mijenjao, tako da je dolaskom u Tenaya kanjon postao dramatično drugačiji. Travnate poljane su zamijenile ogromne granitne površine iz kojih je mjestimično raslo viševijekovno drveće stabala deformisanih usljed borbe sa okrutnom prirodom krajolika. Zanimljivo je kako priroda ponekad može biti magična u svojoj okrutnosti i kako je snažna njena borba za preživljavanjem.

Viševjekovno drveće koje raste u stijenama

Zaustavili smo se na vidikovcu Olmstead Point, nazvanom po Fredericu Olmsteadu, koji se smatra ocem pejzažne arhitekture u Americi. Dovoljno je reći to da je dizajnirao izgled Central Parka u New Yorku. Olmstead je dao značajan doprinos u zaštiti ovog područja i živih vrsta koje ga nastanjuju. Vidikovac je posebna priča, jer se s njega pruža pogled ne samo na Half Dome, nego i na ogromna prostranstva nacionalnog parka. Ja sam otišao korak dalje, ili bolje rečeno više njih, pa sam se okrenuo na kontra stranu i popeo se uz granitni plato koji se uzdiže do najviše tačke ovog mjesta.

Jezero Tenaya

Osjećaj je bio kao da sam na krovu svijeta, jer sam bio u mogućnosti da vidim sve u krugu od 360 stepeni, uključujući i mjesta kroz koja smo tek trebali proći na našem putu ka Mammoth Lakes-u. Oduševilo me je kada sam u daljini ugledao dva jezera, od kojih je jedno Tenaya Lake, što je ujedno i naredno mjesto kraj kojeg smo se zaustavili. Do samog izlaza iz Yosemite nacionalnog parka smjenjivali su se krajolici za koje biste teško povjerovali da se nalaze na tako maloj udaljenosti jedni od drugih. Nakon stjenovitih prostranstava, uslijedile su ponovo zlatne doline (mislim da su u pitanju Tuolumne Meadows) iznad kojih su se izdizale planine u potpunosti prekrivene snijegom. Čak smo i pored puta nailazili na livade mjestimično prošarane bijelim pokrivačem.

Na putu ka Tioga pass-u

Iz Yosemite nacionalnog parka nas je ispratila vožnja kroz Tioga pass, izlaz do kojeg vodi vijugava cesta probijena kroz vjerovatno najstrašnije planinske masive koje sam dosad bio u prilici vidjeti. Prošli smo pored jezera Mono Lake, koje smo planirali posjetiti narednog dana i u Mammoth Lakes stigli po običaju kada je napolju uveliko pao mrak. U nastavku putopisa ćete čitati o mjestima kao što su Mammoth Lakes, Mono Lake i Bodie State Park, a do tada u komentarima podijelite svoje utiske o nacionalom parku Yosemite.

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (II dio): Sequoia & King's Canyon nacionalni park

Nakon što sam iskoristio dva dana da se prilagodim vremenskoj razlici i usput bolje upoznam okruženje u kojem moji domaćini stanuju, krenule su pripreme za proputovanje kroz Kaliforniju. Spremili smo torbe, natrpali automobil svim potrepštinama i jednog lijepog subotnjeg poslijepodneva se zaputili u avanturu koja je trajala narednih dvanaest dana i noći. Imali smo ambiciozan plan koji je uključivao veliki broj lokaliteta koje su željeli da mi pokažu, što je značilo da ćemo skoro svaku noć prespavati u drugom mjestu. Prva planirana destinacija bio je Sekvoja nacionalni park (Sequoia National Park), jedno od mjesta koja sam ponajviše želio posjetiti na ovom putovanju jer sam veliki zaljubljenik u prirodu i šume, a sekvoje su drveće koje me je fasciniralo.

Sequoia National Park California

Po polasku, prvih par sati sam posmatrao neobične krajolike potpuno drugačije od onoga što svakodnevno viđam kod kuće, a kada je najzad pao mrak, prepustio sam se uživanju u noćnoj vožnji cestom broj 99. Povremeno bismo se zaustavili na nekoj benzinskoj pumpi, a ja sam imao osjećaj kao da se nalazim u jednom od američkih filmova. Ubrzo smo izgubili signal za internet, tako da se osjećaj odsječenosti od svijeta svakog mometa pojačavao. Bilo je već poprilično kasno kada smo stigli u mjesto Three Rivers, gdje je trebalo da prespavamo prvu noć. Budući da smo svo troje ogladnili, prvi zadatak nam je bila pronaći restoran, ali to se u datom trenutku činilo kao nemoguća misija jer smo se nalazili usred ničega.

Ulazak u nacionalni park

Najzad smo naletjeli na neki restoran pored puta, koji je još uvijek radio i smjestili se unutra. Mislim da je bio u pitanju restoran Sequoia Cider Mill, ali u tom momentu mi je bilo mnogo preče jelo od naziva restorana. Inače, moji domaćini su mi otkrili Yelp, sjajnu mobilnu aplikaciju koja omogućuje pretraživanje restorana po vrsti hrane i cjenovnom rangu. Međutim, pošto nismo imali internet, ovaj restoran nam se činio kao jedina opcija. Unutrašnjost restorana me je podsjetila takođe na američke filmove, naročito zbog stolova koji su me više asocirali na neki bar ili fast food. Ubrzo se pojavila konobarica, koja mi je djelovala neuredno, a kada je stiglo jelo osjećaj nelagode se pojačao. Kozice koje sam naručio su imale snažan šmek po plinu, a piletina mojih saputnika takođe. Prvi put u životu sam imao osjećaj da ću zaraditi trovanje hranom, pa sam pojeo tek toliko da zataškam glad.

Jedan od šarolikih pejzaža pri usponu do središta parka

Nakon ne baš sjajne večere stigli smo u Comfort Inn & Suites, smještaj koji smo rezervisali u Three Rivers. Soba je bila sasvim solidna za jedno ovakvo mjesto i kraći boravak. Ujutro smo imali uključen i doručak, koji nije bio bog zna čemu, ali sam otkrio mašinu za pravljenje vafala, što mi je tokom cijelog putovanja bila glavna zanimacija u svim smještajima gdje je bila dostupna. Na dnevnom svjetlu smo spoznali da u Three Riversu ima mnogo više restorana nego što se to činilo noću. Zaustavili smo se u Subway-u, poznatom lancu koji prodaje sendviče i uzeli hranu, jer nas je čekao cjelodnevni boravak u prirodi. Three Rivers se praktično nalazi nadomak nacionalnom parku, tako da se nismo morali mnogo voziti do samog ulaza. Uzeli smo godišnju kartu za sve nacionalne parkove u Kaliforniji, a pošto sam bio gost, moji domaćini su se velikodušno potrudili da ne saznam za cijene većine stvari.

Zanimljivo rastinje u Sekvoja nacionalnom parku

Sekvoja nacionalni park je osnovan 1890. godine, a jedan od najzaslužnijih za to bio je škotsko-američki prirodnjak John Muir. Samo sedmicu dana nakon njegovog imenovanja, kongres je utrostručio površinu zaštićenog područja. Vremenom, ovo je postao jedan od najvećih nacionalnih parkova u Sjedinjenim Američkim Državama, i nalazi se rame uz rame sa nacionalnim parkom King's Canyon. Šuma giganata, među kojima se nalazi i General Sherman - najveće drvo na svijetu, privlači veliki broj posjetilaca na godišnjem nivou. S druge strane, pojedini dijelovi parka, uključujući Kern kanjon i skoro 4,500 metara visoku planinu Whitney, su uglavnom lišeni ljudskog prisustva.

Susret sa prvim sekvojama u parku

Bilo mi je interesantno posmatrati kako se krajolik nacionalnog parka mijenja sa svakim kilometrom uspona. Naročito me je oduševio momenat kada je nisko rastinje u kotlini počelo da ustupa mjesto visokom drveću prošaranom bojama jeseni. Vrhunac moje radosti je nastao onog trena kada sam ugledao prvu grupu visokih sekvoja pored puta, te smo se zaustavili kako bismo napravili pauzu na ovom magičnom mjestu. 

Pogled na cestu kojom smo došli

Čak ni slike neće moći da dočaraju ambijent u kome se iz gustog rastinja crvenih i žutih listova izdižu džinovska debla sekvoja, čije se krošnje gube u nebeskom plavetnilu. Blaga crvenkasta boja kore je drugačija od svih četinara koje sam viđao, a kada sam dotaknuo jedno od stabala, jasno sam mogao osjetiti da je u pitanju nešto živo. Tu magiju koju sekvoje imaju treba osjetiti, jer ju je riječima nemoguće dočarati, a na fotografijama je neuhvatljiva.

Pogled na Moro Rock

Nastavili smo vožnju kroz predivnu šumu, kako bismo obišli još neke lokalitete. Zaustavili smo se u blizini jednog proplanka na kojem smo odlučili pojesti sendviče i uživati u vjerovatno najfascinantnijem pogledu koji sam ja u svom životu imao priliku da vidim. Nepregledne planine obrasle šumom i kotline kroz koje vijuga cesta sitna poput zmije u plastu sijena, su me ostavile bez daha. U neposrednoj blizini se nalazio i Moro Rock, ogromna stijena na koju se moguće popeti, ali nam je u tom momentu prioritet bio General Sherman, najveća sekvoja u parku, koju smo željeli vidjeti za dnevnog svjetla.

Sekvoje oštećene u požarima su čest prizor

Od parkirališta do samog stabla vodi popločana staza, a po broju turista se može vidjeti da se radi o veoma popularnom mjestu. Rečeno mi je da se u ljetnim mjesecima u nacionalnim parkovima ne može živjeti od posjetilaca, ali moram priznati da ih ni u oktobru nije manjkalo, iako je situacija bila sasvim podnošljiva. General Sherman važi za trenutno najveće živuće biće na planeti, što je sasvim dovoljan razlog zašto biste poželjeli vidjeti ovo stablo. 

General Sherman, najveće živuće biće na planeti

Ime je dobilo po Williamu Techumeshu Shermanu, generalu iz američkog civilnog rata. General Sherman nije niti najviše, niti nadeblje, niti najstarije drvo na svijetu, ali je najveće po svom volumenu koji iznosi oko 1,487 kubnih metara. Visina stabla iznosi oko 95 metra, najveća širina u prečiniku stabla 11 metara, a opseg u podnožju 31.3 metra. Nadam se da vam ove dimenzije govore dovoljno o grandioznosti ovog drveta starog između 2,200 i 2,700 godina.

Tough Twins, sekvoje blizanci

General Sherman je ograđen drvenom ogradom, kako bi se drvo zaštitilo, pošto sekvoje imaju razgranat, ali plitak sistem korijenja koji se često djelimično nalazi iznad zemljine površine, te je stoga sklon oštećenjima. Nakon uživanja pored ovog fascinantnog drveta, ostalo nam je tek toliko dnevnog svjetla da se vratimo na Moro Rock. Riječ je gigantskoj granitnoj stijeni, do čijeg je vrha tokom 30-ih godina 20. vijeka sagrađeno stepenište, čija je upotreba zabranjena tokom oluja i snježnih padavina. 

Moro Rock

Stigli smo do stijene dok je još uvijek bio dan, ali je nebo polako poprimalo narandžaste nijanse zalazećeg sunca. S obzirom da su stepenice građene uz maksimalno korištenje prirodnih materijala, negdje na pola puta, zaštitna ograda je postajala sve niža, a na pojedinim dionicama su korišteni komadi stijena koji su bili otprilike u visini mojih koljena. Više sam puta kroz svoje putopise naglašavao koliko se užasavam visine, tako da me je u jednom momentu počela hvatati ozbiljna nelagoda. 

Uspon na Moro Rock

Ipak, kao i svaki prethodni put preovladala je nagrada u vidu fantastičnog pogleda koji me je čekao na vrhu. Jedna od mojih saputnica je odustala od uspona i vratila se, a ja sam nastavio do kraja, moleći se da se usput ne sapletem ni o šta. Nažalost nijedna od fotografija koje sam uslikao ne pokazuje dovoljno vjerno jezivost te staze, vjerovatno iz razloga što mi na onim najopasnijim dijelovima nije palo na pamet da pokušam izvaditi telefon. Stigavši na sami vrh, mogu samo reći da je vrijedilo svog pretrpljenog straha jer sam imao osjećaj da se nalazim na krovu svijeta.

Manje strašan dio uspona do vrha

Moro Rock je bio idealan završetak dana, a po silasku u podnožje se ubrzo smrklo tako da nam nije preostalo ništa drugo nego da se zaputimo ka smještaju koji smo rezervisali unutar samog nacionalog parka. Noćna vožnja kroz gigantsku šumu sekvoja je još jedno iskustvo koje ću pamtiti cijelog života. Kada smo stigli u John Muir Lodge koji pripada King's Canyon nacionalnom parku, napolju je uveliko bio mrak tako da nisam imao predstavu gdje se nalazim. 

Dolazak na vrh Moro Rock-a

Sve što sam znao je da ne treba previše da se udaljavam od samog kompleksa zbog mogućnosti bliskog susreta sa medvjedima. Soba je bila sasvim zadovoljavajuća, kao i doručak koji smo narednog jutra tu uplatili. U neposrednoj blizini se nalazi i trgovina, pa smo se tu snabdjeli onime što je bilo dostupno kako bismo i naredni dan mogli provesti u nacionalnom parku. Kada se nalazite na jednom ovakvom mjestu, izbor hrane može biti veoma limitiran, tako da se treba snaći s onim što je dostupno.

Pogled sa stijene Moro Rock

Plan za taj dan bio je da obiđemo nekoliko lokaliteta unutar King's Canyon nacionalnog parka, uključujući drugu najveću sekvoju, odnosno treće najveće drvo u svijetu zvano General Grant. Nalazi u dijelu nacionalnog parka koje nosi naziv General Grant Grove i geografski je izolovano od ostatka parka. 1940. godine, Grant Grove je postao dio nacionalnog parka King's Canyon. 

General Grant, druga najveća sekvoja na svijetu

Predsjednik Eisenhower je 1956. godine proglasio ovo drvo svetištem posvećenim svima onima koji su poginuli u ratu, i ovo je jedino živo stvorenje sa takvim statusom. Interesantno je spomenuti ulogu vatre u razvoju sekvoja. Ovo drveće je prilično otporno na plamen, izuzev na veoma snažne požare. Vatra pomaže u čišćenju lisnatog pokrivača na tlu oko sekvoja, te otvaranju šišarki, dozvoljavajući sjemenu da dopre do zemljišta. Interesantno je da mi je u momentu dok sam se nalazio pored ovog drveta, s jednog od obližnjih borova pala šišarka na glavu, naprosto me šokiravši u momentu. 

Pogled prema krošnjama sekvoja

Srećom pa nisam dobio šišarku Generala Granta u glavu, s obzirom da su šišarke sekvoje izuzetno čvrste. Poviš ovog drveta nalazi se i proplanak sa grupom sekvoja koje rastu u takvoj harmoniji da sam neko vrijeme sjedio na jednom kamenu i potpuno se isključio iz stvarnosti. Još jedna interesantna stvar koja me je potpuno iznenadila u ovom parku jeste stalak sa brošurama montiran pokraj jedne od staza, gdje se posjetioci samouslužuju, a novac odlažu u sanduče pored. Što bi jedan moj prijatelj rekao, kod nas bi odnijeli i brošure i stalak i sanduče s novcem.

Na putu prema Zumwalt Meadowsu

Nakon što smo obavili piknik na jednom od mjesta predviđenih za to, vratili smo se u automobil i nastavili do mjesta koje se zove Zumwalt Meadows i predstavlja vjerovatno posljednji dodir sa civilizacijom unutar parka. Usput smo imali priliku proći kroz nekoliko dijametralno suprotnih krajolika, počevši od spaljenih brda i dolina koji su me podsjetili na površinu neke postapokaliptične planete, zatim kroz kanjon iznad kog se izdižu groteskne granitne visoravni, pa sve do pitomih šuma kroz koje žubori rijeka. 

Zapanjujući prizori prilikom vožnje kroz kanjon

Kada smo stigli do konačnog odredišta i ujedno posljednje tačke unutar parka, imao sam osjećaj kao da smo posljednji ljudi na svijetu jer se nikada ranije nisam nalazio toliko daleko od naseljenih područja. Utisak je dodatno pojačavala činjenica da je već bilo poslijepodne i dnevno svjetlo je počelo jenjavati. Zaustavili smo se na mjestu zvanom River Trail, gdje smo na parkingu ugledali samo jedan ili dva automobila. Na info tabli sam pročitao da je staza duga 1.5 milju, kao i niz drugih informacija poput one da je hranu u automobilu potrebno pažljivo zaštititi od medvjeda. 

Krajolik koji se polako mijenja

Nismo daleko odmakli kada smo ugledali jednu Azijatkinju kako sama šeta stazom. Bilo mi je fascinantno da se neko samostalno uputi na ovo mjesto i još pri tome je riječ o djevojci. Moram primijetiti da su me na mnogo mjesta dok sam bio u Kaliforniji pozdravljali nepoznati ljudi, valjda im je to dio kulture, pa sam na kraju i ja počeo da pozdravljam ljude kada ih sretnem u prirodi. Nedugo nakon Azijatkinje, sreli smo još jednu ženu koja nas je entuzijastično pitala da li smo vidjeli medvjeda, pošto se ona uputila baš s tobom namjerom. Čudan svijet u toj Americi. 

Zumwalt Meadows

Saznali smo da radi u obližnjem prenoćištu, u kome je dan prije našeg dolaska završena sezona, a za nekih desetak dana je trebalo da čitav ovaj kraj bude zatvoren za posjete zbog nadolazeće zime i snjegova. Mrak nas je zatekao na ovom mjestu, tako da smo još jedanput imali priliku da se vozimo noću kroz ionako zastrašujuće krajolike nacionalnog parka. Tek kada se vozite kroz jedan ovakav kanjon, u kome je jedini izvor svjetlosti noćno nebo posuto zvijezdama, shvatite koliko smo zapravo mali i nebitni u ovom kosmosu.

River Trail

Te večeri nas je dosta kilometara dijelilo od rezervisanog prenoćišta, jer smo morali napustiti nacionalni park, proći kroz grad Fresno i nastaviti dalje ka mjestu zvanom Oakhurst. U Fresnu smo se zaustavili u jednom od restorana brze hrane, gdje sam opet imao osjećaj da se nalazim na setu nekog američkog filma. Nakon više od tri sata vožnje i pauze u Fresnu, stigli smo u Yosemite Gateway Lounge, odmaralište smješteno u Oakhurstu, nadomak nacionalnom parku Yosemite. 

Raznolikost pejzaža na malom području

Ovo je bila jedna od najboljih soba koje smo rezervisali na putovanju, ali sam iz nekog razloga te noći najslabije spavao. Sutradan nas je čekao obilazak nacionalnog parka Yosemite, o čemu ću pisati u narednom postu. Nadam se da ste uživali dok ste čitali o Sequoia & King's Canyon nacionalnim parkovima, a ukoliko jeste podijelite svoje utiske u komentarima.