nedjelja, 15. siječnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (II dio): Sequoia & King's Canyon nacionalni park

Nakon što sam iskoristio dva dana da se prilagodim vremenskoj razlici i usput bolje upoznam okruženje u kojem moji domaćini stanuju, krenule su pripreme za proputovanje kroz Kaliforniju. Spremili smo torbe, natrpali automobil svim potrepštinama i jednog lijepog subotnjeg poslijepodneva se zaputili u avanturu koja je trajala narednih dvanaest dana i noći. Imali smo ambiciozan plan koji je uključivao veliki broj lokaliteta koje su željeli da mi pokažu, što je značilo da ćemo skoro svaku noć prespavati u drugom mjestu. Prva planirana destinacija bio je Sekvoja nacionalni park (Sequoia National Park), jedno od mjesta koja sam ponajviše želio posjetiti na ovom putovanju jer sam veliki zaljubljenik u prirodu i šume, a sekvoje su drveće koje me je fasciniralo.

Sequoia National Park California

Po polasku, prvih par sati sam posmatrao neobične krajolike potpuno drugačije od onoga što svakodnevno viđam kod kuće, a kada je najzad pao mrak, prepustio sam se uživanju u noćnoj vožnji cestom broj 99. Povremeno bismo se zaustavili na nekoj benzinskoj pumpi, a ja sam imao osjećaj kao da se nalazim u jednom od američkih filmova. Ubrzo smo izgubili signal za internet, tako da se osjećaj odsječenosti od svijeta svakog mometa pojačavao. Bilo je već poprilično kasno kada smo stigli u mjesto Three Rivers, gdje je trebalo da prespavamo prvu noć. Budući da smo svo troje ogladnili, prvi zadatak nam je bila pronaći restoran, ali to se u datom trenutku činilo kao nemoguća misija jer smo se nalazili usred ničega.

Ulazak u nacionalni park

Najzad smo naletjeli na neki restoran pored puta, koji je još uvijek radio i smjestili se unutra. Mislim da je bio u pitanju restoran Sequoia Cider Mill, ali u tom momentu mi je bilo mnogo preče jelo od naziva restorana. Inače, moji domaćini su mi otkrili Yelp, sjajnu mobilnu aplikaciju koja omogućuje pretraživanje restorana po vrsti hrane i cjenovnom rangu. Međutim, pošto nismo imali internet, ovaj restoran nam se činio kao jedina opcija. Unutrašnjost restorana me je podsjetila takođe na američke filmove, naročito zbog stolova koji su me više asocirali na neki bar ili fast food. Ubrzo se pojavila konobarica, koja mi je djelovala neuredno, a kada je stiglo jelo osjećaj nelagode se pojačao. Kozice koje sam naručio su imale snažan šmek po plinu, a piletina mojih saputnika takođe. Prvi put u životu sam imao osjećaj da ću zaraditi trovanje hranom, pa sam pojeo tek toliko da zataškam glad.

Jedan od šarolikih pejzaža pri usponu do središta parka

Nakon ne baš sjajne večere stigli smo u Comfort Inn & Suites, smještaj koji smo rezervisali u Three Rivers. Soba je bila sasvim solidna za jedno ovakvo mjesto i kraći boravak. Ujutro smo imali uključen i doručak, koji nije bio bog zna čemu, ali sam otkrio mašinu za pravljenje vafala, što mi je tokom cijelog putovanja bila glavna zanimacija u svim smještajima gdje je bila dostupna. Na dnevnom svjetlu smo spoznali da u Three Riversu ima mnogo više restorana nego što se to činilo noću. Zaustavili smo se u Subway-u, poznatom lancu koji prodaje sendviče i uzeli hranu, jer nas je čekao cjelodnevni boravak u prirodi. Three Rivers se praktično nalazi nadomak nacionalnom parku, tako da se nismo morali mnogo voziti do samog ulaza. Uzeli smo godišnju kartu za sve nacionalne parkove u Kaliforniji, a pošto sam bio gost, moji domaćini su se velikodušno potrudili da ne saznam za cijene većine stvari.

Zanimljivo rastinje u Sekvoja nacionalnom parku

Sekvoja nacionalni park je osnovan 1890. godine, a jedan od najzaslužnijih za to bio je škotsko-američki prirodnjak John Muir. Samo sedmicu dana nakon njegovog imenovanja, kongres je utrostručio površinu zaštićenog područja. Vremenom, ovo je postao jedan od najvećih nacionalnih parkova u Sjedinjenim Američkim Državama, i nalazi se rame uz rame sa nacionalnim parkom King's Canyon. Šuma giganata, među kojima se nalazi i General Sherman - najveće drvo na svijetu, privlači veliki broj posjetilaca na godišnjem nivou. S druge strane, pojedini dijelovi parka, uključujući Kern kanjon i skoro 4,500 metara visoku planinu Whitney, su uglavnom lišeni ljudskog prisustva.

Susret sa prvim sekvojama u parku

Bilo mi je interesantno posmatrati kako se krajolik nacionalnog parka mijenja sa svakim kilometrom uspona. Naročito me je oduševio momenat kada je nisko rastinje u kotlini počelo da ustupa mjesto visokom drveću prošaranom bojama jeseni. Vrhunac moje radosti je nastao onog trena kada sam ugledao prvu grupu visokih sekvoja pored puta, te smo se zaustavili kako bismo napravili pauzu na ovom magičnom mjestu. 

Pogled na cestu kojom smo došli

Čak ni slike neće moći da dočaraju ambijent u kome se iz gustog rastinja crvenih i žutih listova izdižu džinovska debla sekvoja, čije se krošnje gube u nebeskom plavetnilu. Blaga crvenkasta boja kore je drugačija od svih četinara koje sam viđao, a kada sam dotaknuo jedno od stabala, jasno sam mogao osjetiti da je u pitanju nešto živo. Tu magiju koju sekvoje imaju treba osjetiti, jer ju je riječima nemoguće dočarati, a na fotografijama je neuhvatljiva.

Pogled na Moro Rock

Nastavili smo vožnju kroz predivnu šumu, kako bismo obišli još neke lokalitete. Zaustavili smo se u blizini jednog proplanka na kojem smo odlučili pojesti sendviče i uživati u vjerovatno najfascinantnijem pogledu koji sam ja u svom životu imao priliku da vidim. Nepregledne planine obrasle šumom i kotline kroz koje vijuga cesta sitna poput zmije u plastu sijena, su me ostavile bez daha. U neposrednoj blizini se nalazio i Moro Rock, ogromna stijena na koju se moguće popeti, ali nam je u tom momentu prioritet bio General Sherman, najveća sekvoja u parku, koju smo željeli vidjeti za dnevnog svjetla.

Sekvoje oštećene u požarima su čest prizor

Od parkirališta do samog stabla vodi popločana staza, a po broju turista se može vidjeti da se radi o veoma popularnom mjestu. Rečeno mi je da se u ljetnim mjesecima u nacionalnim parkovima ne može živjeti od posjetilaca, ali moram priznati da ih ni u oktobru nije manjkalo, iako je situacija bila sasvim podnošljiva. General Sherman važi za trenutno najveće živuće biće na planeti, što je sasvim dovoljan razlog zašto biste poželjeli vidjeti ovo stablo. 

General Sherman, najveće živuće biće na planeti

Ime je dobilo po Williamu Techumeshu Shermanu, generalu iz američkog civilnog rata. General Sherman nije niti najviše, niti nadeblje, niti najstarije drvo na svijetu, ali je najveće po svom volumenu koji iznosi oko 1,487 kubnih metara. Visina stabla iznosi oko 95 metra, najveća širina u prečiniku stabla 11 metara, a opseg u podnožju 31.3 metra. Nadam se da vam ove dimenzije govore dovoljno o grandioznosti ovog drveta starog između 2,200 i 2,700 godina.

Tough Twins, sekvoje blizanci

General Sherman je ograđen drvenom ogradom, kako bi se drvo zaštitilo, pošto sekvoje imaju razgranat, ali plitak sistem korijenja koji se često djelimično nalazi iznad zemljine površine, te je stoga sklon oštećenjima. Nakon uživanja pored ovog fascinantnog drveta, ostalo nam je tek toliko dnevnog svjetla da se vratimo na Moro Rock. Riječ je gigantskoj granitnoj stijeni, do čijeg je vrha tokom 30-ih godina 20. vijeka sagrađeno stepenište, čija je upotreba zabranjena tokom oluja i snježnih padavina. 

Moro Rock

Stigli smo do stijene dok je još uvijek bio dan, ali je nebo polako poprimalo narandžaste nijanse zalazećeg sunca. S obzirom da su stepenice građene uz maksimalno korištenje prirodnih materijala, negdje na pola puta, zaštitna ograda je postajala sve niža, a na pojedinim dionicama su korišteni komadi stijena koji su bili otprilike u visini mojih koljena. Više sam puta kroz svoje putopise naglašavao koliko se užasavam visine, tako da me je u jednom momentu počela hvatati ozbiljna nelagoda. 

Uspon na Moro Rock

Ipak, kao i svaki prethodni put preovladala je nagrada u vidu fantastičnog pogleda koji me je čekao na vrhu. Jedna od mojih saputnica je odustala od uspona i vratila se, a ja sam nastavio do kraja, moleći se da se usput ne sapletem ni o šta. Nažalost nijedna od fotografija koje sam uslikao ne pokazuje dovoljno vjerno jezivost te staze, vjerovatno iz razloga što mi na onim najopasnijim dijelovima nije palo na pamet da pokušam izvaditi telefon. Stigavši na sami vrh, mogu samo reći da je vrijedilo svog pretrpljenog straha jer sam imao osjećaj da se nalazim na krovu svijeta.

Manje strašan dio uspona do vrha

Moro Rock je bio idealan završetak dana, a po silasku u podnožje se ubrzo smrklo tako da nam nije preostalo ništa drugo nego da se zaputimo ka smještaju koji smo rezervisali unutar samog nacionalog parka. Noćna vožnja kroz gigantsku šumu sekvoja je još jedno iskustvo koje ću pamtiti cijelog života. Kada smo stigli u John Muir Lodge koji pripada King's Canyon nacionalnom parku, napolju je uveliko bio mrak tako da nisam imao predstavu gdje se nalazim. 

Dolazak na vrh Moro Rock-a

Sve što sam znao je da ne treba previše da se udaljavam od samog kompleksa zbog mogućnosti bliskog susreta sa medvjedima. Soba je bila sasvim zadovoljavajuća, kao i doručak koji smo narednog jutra tu uplatili. U neposrednoj blizini se nalazi i trgovina, pa smo se tu snabdjeli onime što je bilo dostupno kako bismo i naredni dan mogli provesti u nacionalnom parku. Kada se nalazite na jednom ovakvom mjestu, izbor hrane može biti veoma limitiran, tako da se treba snaći s onim što je dostupno.

Pogled sa stijene Moro Rock

Plan za taj dan bio je da obiđemo nekoliko lokaliteta unutar King's Canyon nacionalnog parka, uključujući drugu najveću sekvoju, odnosno treće najveće drvo u svijetu zvano General Grant. Nalazi u dijelu nacionalnog parka koje nosi naziv General Grant Grove i geografski je izolovano od ostatka parka. 1940. godine, Grant Grove je postao dio nacionalnog parka King's Canyon. 

General Grant, druga najveća sekvoja na svijetu

Predsjednik Eisenhower je 1956. godine proglasio ovo drvo svetištem posvećenim svima onima koji su poginuli u ratu, i ovo je jedino živo stvorenje sa takvim statusom. Interesantno je spomenuti ulogu vatre u razvoju sekvoja. Ovo drveće je prilično otporno na plamen, izuzev na veoma snažne požare. Vatra pomaže u čišćenju lisnatog pokrivača na tlu oko sekvoja, te otvaranju šišarki, dozvoljavajući sjemenu da dopre do zemljišta. Interesantno je da mi je u momentu dok sam se nalazio pored ovog drveta, s jednog od obližnjih borova pala šišarka na glavu, naprosto me šokiravši u momentu. 

Pogled prema krošnjama sekvoja

Srećom pa nisam dobio šišarku Generala Granta u glavu, s obzirom da su šišarke sekvoje izuzetno čvrste. Poviš ovog drveta nalazi se i proplanak sa grupom sekvoja koje rastu u takvoj harmoniji da sam neko vrijeme sjedio na jednom kamenu i potpuno se isključio iz stvarnosti. Još jedna interesantna stvar koja me je potpuno iznenadila u ovom parku jeste stalak sa brošurama montiran pokraj jedne od staza, gdje se posjetioci samouslužuju, a novac odlažu u sanduče pored. Što bi jedan moj prijatelj rekao, kod nas bi odnijeli i brošure i stalak i sanduče s novcem.

Na putu prema Zumwalt Meadowsu

Nakon što smo obavili piknik na jednom od mjesta predviđenih za to, vratili smo se u automobil i nastavili do mjesta koje se zove Zumwalt Meadows i predstavlja vjerovatno posljednji dodir sa civilizacijom unutar parka. Usput smo imali priliku proći kroz nekoliko dijametralno suprotnih krajolika, počevši od spaljenih brda i dolina koji su me podsjetili na površinu neke postapokaliptične planete, zatim kroz kanjon iznad kog se izdižu groteskne granitne visoravni, pa sve do pitomih šuma kroz koje žubori rijeka. 

Zapanjujući prizori prilikom vožnje kroz kanjon

Kada smo stigli do konačnog odredišta i ujedno posljednje tačke unutar parka, imao sam osjećaj kao da smo posljednji ljudi na svijetu jer se nikada ranije nisam nalazio toliko daleko od naseljenih područja. Utisak je dodatno pojačavala činjenica da je već bilo poslijepodne i dnevno svjetlo je počelo jenjavati. Zaustavili smo se na mjestu zvanom River Trail, gdje smo na parkingu ugledali samo jedan ili dva automobila. Na info tabli sam pročitao da je staza duga 1.5 milju, kao i niz drugih informacija poput one da je hranu u automobilu potrebno pažljivo zaštititi od medvjeda. 

Krajolik koji se polako mijenja

Nismo daleko odmakli kada smo ugledali jednu Azijatkinju kako sama šeta stazom. Bilo mi je fascinantno da se neko samostalno uputi na ovo mjesto i još pri tome je riječ o djevojci. Moram primijetiti da su me na mnogo mjesta dok sam bio u Kaliforniji pozdravljali nepoznati ljudi, valjda im je to dio kulture, pa sam na kraju i ja počeo da pozdravljam ljude kada ih sretnem u prirodi. Nedugo nakon Azijatkinje, sreli smo još jednu ženu koja nas je entuzijastično pitala da li smo vidjeli medvjeda, pošto se ona uputila baš s tobom namjerom. Čudan svijet u toj Americi. 

Zumwalt Meadows

Saznali smo da radi u obližnjem prenoćištu, u kome je dan prije našeg dolaska završena sezona, a za nekih desetak dana je trebalo da čitav ovaj kraj bude zatvoren za posjete zbog nadolazeće zime i snjegova. Mrak nas je zatekao na ovom mjestu, tako da smo još jedanput imali priliku da se vozimo noću kroz ionako zastrašujuće krajolike nacionalnog parka. Tek kada se vozite kroz jedan ovakav kanjon, u kome je jedini izvor svjetlosti noćno nebo posuto zvijezdama, shvatite koliko smo zapravo mali i nebitni u ovom kosmosu.

River Trail

Te večeri nas je dosta kilometara dijelilo od rezervisanog prenoćišta, jer smo morali napustiti nacionalni park, proći kroz grad Fresno i nastaviti dalje ka mjestu zvanom Oakhurst. U Fresnu smo se zaustavili u jednom od restorana brze hrane, gdje sam opet imao osjećaj da se nalazim na setu nekog američkog filma. Nakon više od tri sata vožnje i pauze u Fresnu, stigli smo u Yosemite Gateway Lounge, odmaralište smješteno u Oakhurstu, nadomak nacionalnom parku Yosemite. 

Raznolikost pejzaža na malom području

Ovo je bila jedna od najboljih soba koje smo rezervisali na putovanju, ali sam iz nekog razloga te noći najslabije spavao. Sutradan nas je čekao obilazak nacionalnog parka Yosemite, o čemu ću pisati u narednom postu. Nadam se da ste uživali dok ste čitali o Sequoia & King's Canyon nacionalnim parkovima, a ukoliko jeste podijelite svoje utiske u komentarima.

utorak, 10. siječnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (I dio): Newport Beach & Laguna Beach

Prvi susret sa Sjedinjenim Američkim Državama mi je bio neobičan, prvenstveno iz razloga što nisam imao osjećaj da se nalazim na drugom kraju svijeta. Možda je tome doprinijela i činjenica da sam bio u gostima kod familije, ali i bez obzira na to, već od samog starta sam se osjećao odomaćeno. Plan mog boravka je uključivao proputovanje kroz Kaliforniju, s tim što sam nekoliko prvih dana iskoristio da se odmorim i obiđem Orange County, okrug u kome moji domaćini žive.

Heisler Park

Vremenska razlika mi nije pravila mnogo smetnji, pa sam se uprkos povremenom buđenju tokom prve noći, ujutro ipak osjećao odlično i raspoloženo za istraživanje Amerike. Prvi je na redu bio primorski gradić Newport Beach, udaljen nepunih pola sata vožnje od mog novog doma. Pošto je moj domaćin imao neke obaveze tamo, plan je bio da iskoristim to vrijeme i samostalno istražim ovo mjesto. Vožnja ka Newport Beachu je bila zanimljivo iskustvo, a ja sam pažljivo posmatrao krajolik i naselja koja su iskrsavala na putu do tamo.

Plaža u Newport Beachu

Interesantno je da su naselja, benzinske pumpe i shopping centri uglavnom uvučeni od glavnog puta, kompaktni sa okolinom i skriveni zelenilom, tako da ne narušavaju prirodni ambijent, pa sam imao utisak da se cijelo vrijeme vozim kroz jedva urbanizovane krajeve. Po dolasku u Newport Beach činilo mi se da se nalazim u jednoj od epizoda nekada popularne serije Baywatch, jer je ambijent bio upravo onakav kakvim ga se sjećam sa malih ekrana.

Newport Beach

Prepušten sam sebi, trebalo je da organizujem nekoliko sati koliko sam imao na raspolaganju i što bolje upoznam ovo mjesto. Newport Beach je prema podacima iz 2010. godine imao oko 85 hiljada stanovnika, a procjenjuje se da preko četvrtine domaćinstava ima godišnji prihod veći od 200 hiljada dolara. Arhitekturu u Newport Beachu uglavnom čine drvene kuće sa prizemljem i jednim spratom, ali činjenica da se nalaze pored plaže diže im cijenu i na više od milion dolara.

Kuće na plaži u Newport Beach-u

Svakako najljepši detalj Newport Beacha je nepregledna pješčana plaža, te sam jedva dočekao da izujem patike i zaronim stopala u mekanu zlatnu prašinu. Nakon izuzetno naporne godine i neprijatnih vremenskih prilika u Bosni, bilo je neopisivo naći se na jednom ovakvom mjestu. Nažalost, budući da je bio kraj oktobra, temperatura okeana nije bila pogodna za kupanje. To međutim nije obeshrabrilo surfere i pojedine entuzijaste koji su se i dalje kupali. Ja sam se zadovoljio time da smočim noge do članaka i šetam plićakom, posmatrajući jato neobičnih ptičica koje su trčkarale oko morske pjene.

Kućica za spasioce na plaži


Nakon šetnje plažom, odlučio sam razgledati trgovine sa suvenirima, u kojima su se uglavnom nalazile razna šarena odjeća ala Havaji, surferska oprema i ponešto predmeta sa motivima Newport Beacha. Kupivši par razglednica kao podsjetnik na ovo mjesto, zaputio sam se duž reda kuća ne bih li malo razgledao i arhitekturu. Usput sam spazio interesantnu trgovinu u kojoj su se prodavale krofne i druga peciva i, ne mogavši da odolim, ušao unutra. 

Newport Beach

Odlučio sam se za mafin sa orasima i limenku coca-cole, plativši par dolara starijoj Kineskinji koja je unutra radila. Moja prva interakcija sa ljudima u Americi je bila baš sa nekim čiji je engleski kritičniji od mog. Iako imam zadovoljavajuće poznavanje jezika, moram priznati da je u Americi bilo dosta teže komunicirati nego u evropskim zemljama, prije svega zbog akcenta i brzine kojom pričaju. Drastično se razlikuje od britanskog engleskog, koji je rastegnutiji i razumljiviji za strance.

Jezička škola u Newport Beachu

Uzeo sam mafin i colu i sjeo na zidić koji dijeli plažu od ceste, skriven sjenom grupice visokih tankih palmi. Posmatrao sam ljude na plaži, sve dok mrve od mafina nisu privukle jato golubova, koji su mi odvratili pažnju i naveli da počnem razmišljati da li je bolje biti golub u Newport Beachu ili čovjek u Bosni. Pošto sam bio stacioniran blizu pristaništa, odlučio sam se popeti gore i osmotriti mjesto iz druge perspektive i nisam pogriješio. U blizini mola sam naletio i na interesantan kip mladića obučenog u šorc za kupanje.

Spomenik Benu Carsonu postavljen nedaleko od sjedišta spasilačke službe

Tek kasnije sam kroz istraživanje na internetu saznao da je u pitanju 32-godišnji lokalni spasioc Ben Carson koji je 2014. godine nastradao na dužnosti, pokušavajući da spasi plivača, kada su ih obojicu zahvatili talasi visine između 3 i 4 metra. Ostali spasioci nisu bili u mogućnosti da mu pomognu, a u potrazi za Carsonovim tijelom učestvovalo je 25 ljudi iz različitih agencija, a podršku im je pružalo još 30-ak osoba na obali i policijski helikopter. Plivač kojeg je Carson spašavao je preživio, ali on nije bio te sreće.

 
Laguna Beach


S obzirom da je moj domaćin završio planirane obaveze, a bilo je tek oko 14h poslijepodne, na povratku u Aliso Viejo odlučio mi je pokazati i mjesto zvano Laguna Beach, tačnije dio obale koji se naziva Heisler Park. Laguna Beach ima svega nešto više od 20 hiljada stanovnika i predstavlja veoma popularno ljetovalište u Kaliforniji, koje godišnje posjeti oko 3 miliona ljudi. Za razliku od Newport Beach-a, koji karakteriše ravan teren koji se prostire unedogled, u Laguna Beachu su plaže formirane uglavnom unutar uvala nad kojima se uzdižu stjenovite litice. Upravo se u jednoj takvoj uvali nalazi i Heisler Park.

Laguna Beach

Laguna Beach je poznata i kao mjesto u kojem se dosta pažnje posvećuje ekologiji, tako da veliki dio njene teritorije čini zaštićeno područje, uključujući i obalni i morski dio. Heisler Park se nalazi sjeverno od glavne gradske plaže i uzdiže se visoko iznad okeana, što posjetiocima pruža predivan pogled na prirodne ljepote Laguna Beacha. 

Palme pokraj Heisler Parka

Na južnom kraju parka nalazi se sjenica odakle je predivno posmatrati zalazak sunca iznad grebena koji je dom različitim pticama. Tako se na ovom mjestu mogu vidjeti galebovi, smeđi pelikani i kormorani. Jedna od zanimljivosti je da galebovi često pokušavaju oteti ribu pelikanima, a idu čak daleko dotle da im se popnu na glavu dok pokušavaju da im istrgnu plijen iz kljuna. Na mjestu gdje se nalazi ptičija stijena, nekada je postojao mol, prvobitno sagrađen 1896. godine, proširen 1926., a uništen u oluji 1939. godine.

Zaštićeni dijelovi obale u Laguna Beachu

Uplatili smo sat vremena parkinga i polako se spustili do plaže do koje vodi staza obrasla različitim egzotičnim biljakama poput strelicija i bugenvilija. Na samom prilazu stoji tabla sa upozorenjima šta je zabranjeno raditi na plaži, a te aktivnosti između ostalog uključuju plivanje, ronjenje, diranje i sakupljanje morskih životinja, konzumaciju cigareta i sl. Tokom šetnje plažom smo dobili i besplatnu edukaciju od strane jedne djevojke koja radi na čuvanju parka, pa sam bio u prilici da vidim zanimljive životinjice koje nastanjuju greben i saznam ponešto o njihovom načinu života. 

Jedna od plaža u Laguna Beachu

Pored Heisler Parka i velike gradske plaže, Laguna Beach ima još nekolicinu poznatih plaža kao što su Victoria Beach, Montage Resort Beach i Thousand Steps Beach. Nisam se dugo zadržavao ovdje, ali sam pred kraj boravka u Kaliforniji bio u prilici da se još dvaput vratim na ovo mjesto i uživam u njegovim čarima. Pošto je sezona kupanja u Laguna Beachu već uveliko bila završena, osim za pojedine entuzijaste, iskoristio sam priliku da se prošetam plažom i malo osunčam. 

Laguna Beach

Laguna Beach ima čak i veći broj trgovina od Newport Beacha, tako da ćete ovdje provjereno moći da nađete neki suvenir ili drugu uspomenu koja će vas podsjećati na boravak na ovom sjajnom mjestu. Pošto sam se već u narednim danima boravka zaputio na sjever Kalifornije, gdje je vrijeme bilo nešto svježije, dani provedeni u Orange County-ju, kome pripada i Laguna Beach ostali su mi u posebno lijepom sjećanju.

četvrtak, 22. prosinca 2016.

Prvi put u Americi - moje iskustvo

Današnjim postom na blogu zpočinjem priču o svom najdužem i najambicioznijem putovanju do sada. Kada je u pitanju posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, kod mene je uvijek postojala želja, ali ona nikada nije bila dovoljno jaka da bih pristupio realizaciji te ideje. Proteklih pet godina sam proputovao veliki broj evropskih zemalja, a stigao sam i do Afrike i Azije. U međuvremenu sam naučio mnogo toga, od snalaženja po aerodromima, gradskim prevozima, komuniciranja sa strancima, pa do samostalnog razgledanja inostranih gradova. 


S prvim zaposlenjem i paralelnim nastavkom školovanja, izgledi za putovanje u Ameriku su se višestruko smanjili, jer su se stvari prosto odvijale tako da je bilo nemoguće uskladiti slobodno vrijeme i raspoloživi novac. Nakon višegodišnjeg rintanja pod kojekakvim robovlasničkim vrstama ugovora, u 2016. sam najzad dobio pravi godišnji odmor, finansije su takođe bile na mojoj strani, a činjenica da sam dosad realizovao najveći broj prioritetnih destinacija, dala je Sjedinjenim Američkim Državama šansu.

Kako sam dobio vizu?


Ne planiram detaljno da objašnjavam kako doći do američke vize, jer ovo nije priča o tome. Ipak, pokušaću u narednim redovima ukratko da vam opišem svoje iskustvo i dam par korisnih savjeta. Prva stvar koju treba da uradite jeste da posjetite web stranicu američke ambasade u vašoj zemlji, jer tu ćete naći apsolutno sve potrebne informacije i uputstva kako podnijeti zahtjev za vizu. Neophodno je samo da budete skoncentrisani i pažljivo čitate šta piše. Postoji nekoliko ključnih stvari koje treba obaviti.

Popunjavanje online obrazaca podrazumijeva pregršt informacija koje treba da date o sebi, počevši od ličnih podataka, obrazovanja, dosadašnjih zaposlenja, država u koje ste putovali, pa do odgovaranja na listu nebuloznih pitanja koja se odnose na terorizam i ilegalne aktivnosti. Treba takođe da imate spremnu elektronsku verziju fotografije za vizu (naglasite fotografu da se slikate za američku vizu), budući da ćete je u jednom momentu morati priložiti uz obrazac koji popunjavate. Obrazac ne morate nužno popuniti odjedanput, nego možete snimiti vaš napredak i nastaviti kasnije uz kód koji vam oni dodijele. Većina informacija na sajtu je dostupna na vašem lokalnom jeziku.

Nakon što popunite obrazac, neophodno je da po tačno navedenoj proceduri koju vam na sajtu daju, u banci uplatite taksu za izdavanje viza. Ona vam neće biti refundirana u slučaju da ne dobijete vizu. Nakon što zaprime dokaz o vašoj uplati, možete nastaviti proceduru aplikacije za vizu i zakazati razgovor u nekom od ponuđenih termina na web stranici.


Da li ćete dobiti vizu ili ne zavisi isključivo od jedne stvari – morate im pružiti dovoljno argumenata i dokaza da ne želite trajno ostati u Sjedinjenim Američkim Državama. Konačan ishod zavisi od utiska koji ostavite na konzularnog radnika koji obavlja razgovor s vama. Naravno, prije razgovora oni dobro pročešljaju vašu biografiju i ostale podatke koje ste naveli u prijavnom obrascu. Kao dobra pretpostavka za to da ćete se vratiti u svoju zemlju mogu poslužiti činjenice da ste student koji iza sebe ima dosta položenih ispita, ako imate stalno zaposlenje ili ako imate supružnika ili djecu koji ne putuju s vama. Ipak, ništa od navedenog vam nije sigurna garancija da ćete dobiti vizu.

Veoma je važno da budete iskreni i da dajete tačne informacije, jer prije svega, oni su u stanju da provjere većinu toga što im napišete u aplikaciji, a prilično su obučeni i da vas provale ako muljate. Sa sobom možete ponijeti i potvrdu sa posla ili fakulteta i izvod deviznog računa, kako biste dokazali svoju vezu sa matičnom zemljom, odnosno u slučaju deviznog računa, da ste u mogućnosti da finansirate svoje putovanje. Te potvrde vam obično ne traže na uvid, ali se može desiti da vam zatrebaju i treba ih imati kao dodatnu sigurnost. Meni je dosta pomogla i činjenica što sam mnogo putovao i uvijek se vraćao nazad u svoju zemlju, a kao dodatni dokaz sam upotrijebio i ovaj blog, gdje su sva moja putovanja dokumentovana. S druge strane, djevojku koja je imala intervju prije mene su odbili, iako je navela da voli da putuje, jer su prepoznali lažni entuzijazam kakav obično pokušavamo da prodamo na razgovorima za posao kada koristimo floskule tipa "timski sam igrač" i sl.

Razgovor u principu ne traje dugo, oko 15-ak minuta i na licu mjesta sam saznao da mi je viza odobrena. Bilo mi je izuzetno drago, ne samo zbog toga što sam dobio zeleno svjetlo za put u Ameriku, nego i zbog toga što sam dobio potvrdu da sam podoban za ulazak u Sjedinjene Američke Države, naročito nakon što sam bio svjedok odbijenica koje su prethodile mom razgovoru. Rečeno mi je da pasoš sa vizom mogu preuzeti za tri dana, a budući da ne živim u Sarajevu, gdje sam bio na razgovoru, izabrao sam opciju da mi se pasoš dostavi u Tuzlu, koja mi je fizički najbliža. Građani Bosne i Hercegovine imaju mogućnost preuzimanja pasoša u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli (možda čak i Mostaru, nisam siguran).

Kupovina karte i dolazak u Sjedinjene Američke Države


Budući da sam putovao u Los Anđeles, kupio sam avionsku kartu sa polaskom iz Beograda i presjedanjem u Dizelfdorfu. Cijena karte je iznosila 537 eura, što je izuzetno povoljno za Ameriku, a let je realizovan u kooperaciji kompanija Air Serbia i Air Berlin. Pauza između letova je u putu iznosila 4 sata, a u povratku čak 9, što meni lično nije smetalo jer je u pitanju bila dnevna pauza koju sam iskoristio da posjetim i Dizeldorf. Posebna napomena je da sa sobom uvijek imate adresu odredišta na koje putujete, jer vas bez toga neće htjeti čekirati na let za SAD.

Za svoj prvi prekookeanski let mogu reći da je bio odlično iskustvo. Budući da smo tokom cijelog leta imali dnevnu svjetlost, protokol u avionu je bio nešto drugačiji u odnosu na noćne letove, pa je tako recimo hrana služena dosta češće. Kvalitet avionske hrane generalno nije na vrhunskom nivou, ali u svakom slučaju čak ni ovako izbirljive osobe poput mene neće ostati gladne. Vrijeme sam ubio gledanjem filmova, kojih ima pristojan izbor, a činjenica da je avion bio poluprazan je obezbjedila viši nivo komfora, pa sam tako bio sretnik koji je imao četiri spojena sjedišta samo za sebe.

Negdje pred kraj leta su nam podijelili imigracione kartone koje smo trebali popuniti i sačuvati kod sebe. U Sjedinjene Američke Države sam stigao mnogo odmorniji nego što sam očekivao, a jedino što me je pomalo brinulo jeste sav taj protokol na ulasku, budući da su me oni koji su putovali prije mene malo isprepadali rigoroznošću kontrole. Ako ne znate šta vam je činiti na aerodromu, uvijek je dobra ideja da pratite ostale putnike. Za razliku od drugih država u kojima sam bio, pri dolasku u Sjedinjene Američke Države, prva stvar koju sam morao učiniti jeste odlazak do automata koji pomalo podsjeća na bankomat, gdje sam morao izvršiti registraciju.


Stvar je u tome da prateći instrukcije na ekranu, koje su dostupne na nekoliko jezika (ali ne i na našem) unesete određene podatke o sebi i odgovorite na nekolicinu pitanja. Aparat će vam skenirati prste i slikati vas, a posljednji korak je da popunjeni obrazac odštampate i onda s tim papirićem idete na pasošku kontrolu. Službenik na pasoškoj kontroli me je pitao kojim povodom dolazim u SAD i koliko ostajem, a zatim mi udario pečat sa odobrenjem boravka od šest mjeseci. U tom momentu sam doslovno bio slobodan i šokiran činjenicom da me nisu istresali iz gaća i postavljali mi hiljadu pitanja.

Silne procedure kojima su me prepadali, skeniranja i ostalo su izostali. Jednostavno sam pokupio svoj prtljag, a zatim na izlasku predao papir koji mi je automat ranije odštampao. Formular koji sam popunio u avionu mi apsolutno niko nije zatražio do kraja boravka u Sjedinjenim Državama. Boravak nisam morao nigdje dodatno prijavljivati, niti se javljati u policijsku stanicu. Što se tiče povratka sa istog aerodroma, predlažem vam da poranite više nego inače, jer je na pasoškoj kontroli velika gužva i tek po izlasku iz SAD-a prolazite kroz čuvenu kapsulu u kojoj vas skeniraju. Ovdje ću ujedno i završiti ovaj post, a u nastavku očekujte priče iz Kalifornije koje ću linkovati na kraju ovog teksta po redoslijedu njihovog nastanka. 

utorak, 13. prosinca 2016.

Novogodišnji rezime - Mojih 366 dana kroz putovanja

Prošle godine u ovo vrijeme, slijedeći primjer Maje, prijateljice po peru i tematici bloga, odlučio sam da rezimiram svoju putničku godinu i u jednom postu napravim pregled svih destinacija koje sam obišao u tih 365 dana, ali ujedno i sastavim listu želja za ovu. Tek kada sam dovršio taj post, shvatio sam koliko je 2015. godina bila fenomenalna za mene kada je riječ o putovanjima. Stoga sam odlučio ponoviti isto i za 2016. godinu. Možda će vam se na kraju ove priče učiniti da živim savršen život, da stalno putujem i izdvajam enormne količine novca za to, ali ovo je samo jedan segment mog života. Ono što se ne vidi i što nije tema ovog bloga jeste sav uloženi trud i znoj svakodnevnice sa kojom se borim baš kao i svako od vas.


Izvor: Google.com

Da će ovo biti na neki način teška i izazovna godina za mene, dalo se naslutiti još u novogodišnjoj noći, budući da nam se na putu za Bratislavu, gdje smo trebali dočekati 2016. godinu, pokvario automobil. 31. decembar je vjerovatno najgori dan u godini kada vam se može pokvariti automobil, naročito ako ste uz to još usred neke nedođije u Mađarskoj. Dobra stvar u čitavoj priči bila je ta što smo još uvijek mogli voziti, a loša stvar je to što smo ostali bez grijanja dok smo se na minusu vozili mađarskim autoputem i što nismo smjeli voziti brzo jer je hladnjak bio na korak od toga da proključa.

Bratislava, Slovačka

Topao tuš, ispod kojem sam dočekao ponoć i skromna soba u hotelu na kraju Bratislave u tom trenutku su mi se činili kao sve što mi je potrebno u životu. Prvi dan 2016. godine sam proveo u Bratislavi, gradu koji sam već jedanput imao prilike posjetiti, ali tek sada bolje upoznati. Obišao sam ponovo omiljena mjesta poput Bratislavskog zamka i starog grada, ali upoznao neke nove dijelove grada koje sa agencijskom turom nisam bio u prilici da vidim. Otići u Bratislavu, a ne svratiti i u Beč je za mene nedopustivo. Pošto mi je za kompletiranje slike o Bratislavi bio dovoljan dan, drugog januara sam se zaputio vozom do Beča.


Beč, Austrija

Vožnja je bila izuzetno ugodna i povoljna, a iako jedan dan u Beču nije ni izbliza dovoljan da se upozna grad, iskoristio sam ga da vidim neke stvari koje su mi promakle prethodni put. Baš kao i u slučaju Bratislave, u Beču sam se zatekao ponovo za novogodišnje praznike, te sam odmah znao da ću za njega morati isplanirati posebno putovanje da bih ga zaista u cjelosti upoznao. Ipak taj dan je bio dovoljan da se ponovo prisjetim predivnog Belvedere dvorca, da najzad uživo vidim Karlovu crkvu, da zastanem ispred fascinantnog kipa boginje Atine koji čuva zgradu parlamenta, te da posjetim Muzej istorije umjetnosti, jedan od najfascinantnijih u kojima sam bio. Ne biste vjerovali šta se sve može vidjeti u Beču za samo jedan dan.


Segedin, Mađarska

Januar i februar nisu baš najomiljeniji mjeseci za putovanje, ali kada živite u malom gradu i imate kakvu takvu potrebu za kulturnom, spoznajnom ili intelektualnom nadogradnjom, ne možete a da ne osjetite skoro fizičku bol kada ste dugo na istom mjestu. Zato su vikend putovanja postala moja slamka spasa i instant punjač pozitivnom energijom. Krajem februara smo odlučili provesti prijateljicin rođendan negdje vani, te smo odabrali Segedin, sadržajnu i finansijski pristupačnu destinaciju. Vrijeme nas je fenomenalno poslužilo ako uzmemo u obzir godišnje doba, a Segedin se pokazao kao zaista interesantan gradić za ljubitelje arhitekture poput mene.


Hodmezovašarhelj, Mađarska

U Segedinu sam imao priliku vidjeti grandioznu katoličku katedralu, zatim jednu od najvećih i najljepših evropskih sinagoga, prelijepe primjerke palata podignutih u stilu secesije, srpsku pravoslavnu crkvu i druge znamenitosti. Kao dodatak Segedinu sam ukombinovao i gradić čudnog imena Hodmezovašarhelj, koji je udaljen svega pola sata vožnje. Nekolicina mjesta poput glavnog gradskog trga sa vijećnicom, hotelom Crni orao i zgradom stare štedionice, te jedna od najljepših sinagoga u Mađarskoj, bili su sasvim dovoljan razlog da se prošetam ovim gradićem.


Temišvar, Rumunija

Iako i zimi koristim priliku da putujem, pravu putničku euforiju počinjem osjećati tek onda kada se pojavi sunce sa prvim naznakama proljeća. Budući da nisam ljubitelj snijega i hladnoće, momenat kada temperature napokon počnu da se penju iznad deset stepeni, za mene predstavlja praznik. Kada sam 2011. prvi put bio u Rumuniji, ova država me je toliko oduševila, da sam se u 2016. godini poželio vratiti nazad i istražiti neke nove gradove. Odabrao sam Temišvar, u kojem sam se prethodni put zadržao samo na kratko, te na listu dodao Sibiu i Hunedoaru.


Sibiu, Rumunija

Temišvar sa svoja tri trga koja su nedavno renovirana, te prelijepim građevinama u naseljima Fabric i Iosefin, je bio pravo osvježenje i dobar početak sezone putovanja. Moram priznati da je bilo veoma interesantno putovati kroz Rumuniju automobilom, jer je za mene to predstavljalo neistraženo područje. Za razliku od banatskog Temišvara, Sibiu je bio prava slika transilvanskog grada sa jakim njemačkim uticajem. Bez obzira što volim cijelu Rumuniju, Transilvanija za mene predstavlja posebno drag region i ima zaista specifičnu atmosferu. Vrijeme me je poslužilo odlično, tako da sam mogao cijeli dan uživati u šetnji kroz tri gradska trga, te se diviti pogledu na grad sa tornja evanglelističke katedrale.


Hunedoara, Rumunija

Sibiu je bio moja dugogodišnja želja, pošto ga nisam obilazio tokom prethodne posjete, ali ono što je zapravo bio primarni motiv povratka u Rumuniju jeste zamak Janoša Hunjadija u gradu Hunedoara. Ovaj zamak nije toliko znamenit kao Drakulin Bran, ali je arhitektonski svakako impresivniji. Obilaskom Hunjadi zamka sam zaokružio cjelinu od tri rumunska zamka Bran – Peleš – Corwin, međutim ova posjeta je otvorila nova poglavlja za buduće obilaske Rumunije jer sam dodao neke nove destinacije na svoju listu želja.


Lavov, Ukrajina

Nisam se smirio ni sljedeći mjesec, tako da sam uoči prvog maja otputovao ni manje ni više nego u Ukrajinu. Ako ste prošlog decembra čitali moj novogodišnji rezime, vidjeli ste da se upravo ona našla na listi mojih želja. Ograničen spoznajama o ovoj državi i brojem slobodnih dana za realizaciju putovanja, zaradio sam brojne glavobolje oko organizacije odlaska. Nisam mnogo mario za to što mi svi govore da ne treba da putujem u Ukrajinu zbog sigurnosnih razloga. Naprotiv, to je samo podstaklo moju odlučnost.


Budimpešta, Mađarska

Izabrao sam Lavov, grad na zapadu Ukrajine i moram priznati da se nisam ni najmanje pokajao. Oduševljen sam arhitekturom grada, niskim cijenama i činjenicom da sam po prvi put putovao vozom na tako daleku destinaciju. U povratku iz Ukrajine sam se zadržao jedan dan u Budimpešti, gradu u kojem sam se već toliko odomaćio, da sam ga počeo smatrati za usputno vikend svratište. Budimpešta me je kao i svaki put oduševila, a tokom ove posjete sam po prvi put iskusio noćni obilazak nekih od najljepših znamenitosti grada poput Ribarske tvrđave, Lančanog mosta i Budimskog dvorca.


Mostar, Bosna i Hercegovina

Juni je sa sobom donio još jedno vikend putovanje, pa sam se prvi put nakon pet godina pauze spustio do južnog Jadrana, tačnije Dubrovnika. Na putu do tamo sam prenoćio u Mostaru i iskoristio jedno veče i jedno prijepodne da prošetam starim gradom. Poseban doživljaj za mene je bio to što sam tog jutra poranio i imao grad praktički samo za sebe, što je nešto što se zaista mora doživjeti. Na putu od Mostara ka Dubrovniku sam napravio pauzu u Počitelju. Iako sam u ovom gradiću bio nekoliko puta, sada sam se po prvi put popeo na tvrđavu sa čije se kule pruža fascinantan pogled na mediteransko naselje, pored kojeg vijuga smaragdna Neretva.


Dubrovnik, Hrvatska

Od svih gradova bivše Jugoslavije u kojima sam bio, Dubrovnik me je na prvi pogled najviše fascinirao. U potpunosti je vidljivo da se ovo mjesto nekada razvijalo kao zaseban kulturni i ekonomski centar, jer čim napustite njegove granice, automatski se gubi ta magija kojom vas njegove zidine obavijaju. Ne vraćam se često u iste gradove, ali onda kada se vratim uvijek nastojim da doživim neka iskustva koja sam prilikom prve posjete propustio. Stoga sam za ovu posjetu Dubrovniku odlučio prošetati njegovim zidinama i to iskustvo s pravom mogu da smatram krunom obilaska ovog drevnog grada.


Radimlja, Bosna i Hercegovina

U povratku iz Dubrovnika obišao sam još nekoliko destinacija u Hercegovini, kao što su Stolac, vodopad Kravice pokraj Ljubuškog i Međugorje. Stolac je zanimljiv mali gradić u kome sam se zadržao čak i duže nego što sam planirao, jer sam otkrio niz turističkih sadržaja. Nakon Stoca sam produžio do nekropole stećaka u Radimlji, još jednog mjesta koje je dugo čekalo na mojoj listi želja. Interesantno je da je nedugo zatim ovaj lokalitet najzad uvršten na UNESCO-vu listu zaštićene kulturne baštine. Vodopad Kravice je bio pun pogodak, jer se radi o jednom od najljepših darova prirode mojoj državi. Obilazak Međugorja je takođe bilo za mene jedno potpuno novo spoznajno iskustvo i prilika da naučim nešto više o vjerskom turizmu i biznisu uopšte.


Bled, Slovenija

Ni juli me nije mimoišao što se tiče putovanja, tako da sam proveo nekoliko fenomenalnih dana u Sloveniji, uz mali izlet do Trsta. Slovenske destinacije kao što Bled i Piran su mi dugo bile na listi želja, ali nikako nisam uspijevao da realizujem odlazak tamo. Sloveniju nisam ranije posmatrao kao državu u koju bih se namjenski zaputio, ali srećom stavovi su tu da se mijenaju. Od svih država koje sam posjetio, Sloveniju bih bez dvojbe proglasio za najspokojniju i najmiroljubiviju destinaciju. Dan proveden na Bledu je bio čisto zadovoljstvo, a iskustvo je dodatno obogaćeno obilaskom kanjona Vintgar.


Trst, Italija

Na putu od jednog do drugog kraja Slovenije, svratio sam i do Trsta, još jednog grada koji sam ranije imao priliku vidjeti, ali ne u potpunosti doživjeti. Dan sam proveo uživanjem u šetnji oko dvorca Miramar, te obilaskom šireg centra Trsta, napokon zaokruživši tu priču. Nakon Trsta je uslijedila i konačna destinacija ovog putovanja, a to je Piran. Slovensku obalu nisam dobro poznavao, ali fotografije Piranskog zaliva su bile dovoljan razlog da me ovaj komad zemlje zainteresuje i potakne da se zaputim ovamo. Dan proveden u Piranu, u kome ne saobraćaju motorna vozila i nema žurbe, predstavlja jedan od najspokonijih dana u mom životu.


Piran, Slovenija

Slovenija je zemlja koja na veoma malom prostoru ima zaista mnogo da ponudi, stoga je idealna za proputovanje. Na povratku kući sam izdvojio nekoliko sati da napravim pauzu u Ljubljani i prošetam se centrom grada. Kao i u slučaju Trsta, i ovo je bila moja druga posjeta prijestionici Slovenije, tako da sam prilično dobro bio upućen u ono što me tamo čeka. Ovaj put sam odlučio da pored standardne ture kroz grad, svratim i do ljubljanskog zamka smještenog na proplanku s kojeg se pruža izuzetan pogled na cijeli grad.


Ljubljana, Slovenija

Postavka stvari u ovoj godini je bila takva da osim jednog dana u Dubrovniku i jednog u Piranu, nije bilo izgleda za ljetovanje. Drugu polovinu jula i avgust, vrijeme kada svi idu na odmore, sam proveo do grla u obavezama, a septembar je donio sa sobom neke neočekivane promjene u mom životu i novo brdo obaveza. Pošto sam već počeo krizirati od želje da negdje otputujem, a slobodnog vremena nisam imao na pretek, uspio sam iskombinovati produženi vikend u Makedoniji. Već sam u putopisu iz Skoplja spomenuo da ova država nije bila predmet mog interesovanja toliko zbog svojih ljepota, koliko zbog činjenice da je jedina republika bivše Jugoslavije koju nisam imao priliku posjetiti. Susret sa Makedonijom je za mene bio svojevrstan kulturološki šok, ali na kraju krajeva sam ipak uspio ponijeti lijepa iskustva iz Skoplja i Ohrida.


Skoplje, Makedonija

Posjeta Sjedinjenim Američkim Državama u oktobru/novembru bila je i moje najambicioznije putovanje do sada. Riječ je o nečemu o čemu sam dugo vremena razmišljao, ali nikada nisam bio načisto da li će se i kada realizovati. Smatrao sam da sam nakon svih dosadašnjih putovanja sazrio dovoljno da se zaputim na američki kontinent. Sticajem okolnosti, tamo sam imao dobre domaćine sa kojima sam uspio obići neke od ključnih turističkih tačaka u Kaliforniji i doživjeti nova iskustva vrijedna življenja. 


San Francisko, Sjedinjene Američke Države

Serijom putopisa iz Sjedinjenih Američkih Država planiram započeti 2017. godinu na blogu, a ovom prilikom ću spomenuti da sam u okviru ovog putovanja ostvario i blic posjetu Njemačkoj, u kojoj sam se prilikom presjedanja zadržao taman toliko da uspijem bez velike žurbe obići centar Dizeldorfa, o čemu će takođe biti više riječi u nadolazećim postovima.


Dizledorf, Njemačka

Koliko nemam mira, pokazuje činjenica da sam se istog vikenda po povratku iz Amerike zaputio ponovo u Budimpeštu, kako bih u krugu najbližih prijatelja proslavio svoj rođendan. Postala mi je već i mini tradicija da u Mađarskoj dočekujem rođendane. Ovaj put sam u Budimpešti, pored svih tuobičajenih mjesta koja posjećujem, obišao i znamenito Kerpesi groblje, koje predstavlja čitavu zbirku umjetničkih djela. Ovo putovanje me napokon dovodi do vremenske tačke kada treba da zaključim ovu kalendarsku godinu i kažem da je bila izuzetna što se tiče putovanja, ali istovremeno puna novih izazova i stečenih iskustava kojima sam uspio da pomjerim vlastite granice. 


Budimpešta, Mađarska

Iako je ostalo još sitno do Nove godine, ja još uvijek nisam zaključio svoj ovogodišnji putnički kalendar, pa tako ovih dana razmišljam o tome da li ću i gdje otputovati 31. decembra. Na kraju ovog posta bih vam svima poželio mnogo putovanja, ne nužno nekih ekskluzivnih i skupih, nego vikend izleta kakve sam i sam često realizovao u ovoj godini, a koji itekako znače za održavanje duha i pozitivnog stava prema životu. Kao i prošle godine, i ove ću sastaviti kratku listu želja za 2017. godinu, čisto da vidim da li će mi se išta od navedenog ostvariti.


Wishlist


1. Berlin – Njemačku sam u ovoj godini samo zagrebao, tek toliko da je poželim bolje upoznati. Berlin već dugo mjerkam, a novouvedene linije Wizz aira samo su dodatno podgrijale tu želju. Unaprijed se radujem susretu sa nemalim brojem znamenitosti ove metropole, a naročito sa čuvenom bistom kraljice Nefertiti, koja se čuva u jednom od berlinskih muzeja.

2. Venecija – Veneciju sam posjetio još nekada davno, na maturskoj ekskurziji u srednjoj školi, i od tada imam veliku želju da se ponovo vratim u ovaj grad. Posjetu sam zamalo realizovao u ovoj godini, ali okolnosti su se poklopile tako da sam morao promijeniti izbor destinacije.

3. Santorini, Grčka – Vjerovatno sam jedini putnik koji je obišao više od pola evropskih zemalja, a da nikada nije bio u Grčkoj. Ovu državu sam dugo vremena izbjegavao jer sam je smatrao isuviše „mainstream“ destinacijom, ali ove godine sam napokon dobio želju da je posjetim. Santorini je definitivno moj prvi izbor kada je Grčka u pitanju, ali ne bih imao ništa protiv posjete Atini ili nekom od ostrva sa prelijepim pješčanim plažama i ne toliko velikom koncentracijom naših turista.

4. Albanija – Mislim da sam svima poznat po izboru nekonvencionalnih destinacija za putovanja, a ko zadovoljava taj kriterijum bolje od Albanije. Smatram da Albanija nije država u kojoj vrijedi provesti 7 ili 10 dana na istom mjestu, stoga bih volio organizovati jedno proputovanje automobilom i posjetiti sve njene znamenitosti koje mi se nađu na putu od Tirane do Ksamila.

5. Malta – Prilikom prve posjete 2013. godine, Malta me je oduševila u toj mjeri da u narednoj godini imam želju ponovo otići tamo i prisjetiti se predivnih dana provedenih u ovoj ostrvskoj državi. Mislim da je vrijeme da nakon dvije godine pauze, konačno priuštim sebi ponovo pravo ljetovanje, a ukoliko dođe do toga, Malta će definitivno biti u najužem izboru. Mada, kao dobru kompenzaciju za Maltu mogao bih navesti čak i Siciliju.