petak, 19. svibnja 2017.

Vodič kroz Padovu, Italija - šta posjetiti?

Volim da putujem. Volim da vidim nova mjesta, probam nova jela, osjetim duh različitih kultura i gradova, a vremena da sve to postignem je premalo. Nebrojeno puta sam uhvatio sebe kako proučavam kartu Evrope i pokušavam da strpam što više lokacija u jedno putovanje. Uvijek se pitam da li ću ponovo nekada proći istim putem i da li ću propustiti nešto što je trebalo da vidim. Koncept proputovanja se nametnuo kao idealno rješenje za moje dileme i bojazni, pa se posljednjih godina trudim da uklopim nekoliko gradova u jedno putovanje. Nisam zagovornik da se to radi pod svaku cijenu, ali za ljubitelje aktivnog odmora, ovo može samo da poboljša cjelokupan utisak.

Prato della Valle

Vodeći se ovakvim načinom razmišljanja, odlučio sam obilazak Venecije ukombinovati sa posjetom Padovi, gradiću udaljenom oko pola sata vožnje automobilom. Sa nešto više od 200 hiljada stanovnika, Padova je treći po veličini grad italijanske pokrajine Veneto, odmah iza Venecije i Verone. Leži na rijeci Bacchiglione i sjedište je jednog od najstarijih svjetskih univerziteta. Moram priznati da relativno doskora nisam ni znao za postojanje ovog grada, ali me je želja za detaljnijim upoznavanjem Italije odvela na njegovu adresu. Glavni motiv za posjetu je bila sjajna arhitektura, naročito grandiozne crkve, kao i najstariji akademski botanički vrt u svijetu, koji se i dalje nalazi na izvornoj lokaciji.

Botanički vrt Padova

Venecija i Padova su povezane autoputem, ali smo zahvaljujući jednom promašenom skretanju imali priliku da se veći dio puta vozimo kroz pitoma italijanska sela, za koja moram da priznam da izgledaju mnogo ljepše nego većina naših gradova. U Padovi smo rezervisali sjajan apartman Brandolese B&B, nešto dalje od centra grada, ali i dalje na pješačkoj udaljenosti. Budući da smo stigli nešto prije zvaničnog check in-a, soba je još uvijek bila u fazi čišenja, ali nismo željeli gubiti vrijeme pa smo se odmah zaputili u obilazak. Na putu do centra smo prošli kroz nekoliko naselja, koja su kombinacija kuća i nižih zgrada, vrlo skladne arhitekture, kakve je kod nas u posljednje vrijeme sve manje.

Botanički vrt Padova

Najzad smo se iskobeljali iz brojnih sporednih ulica i stupili na Prato della Valle, trg eliptičnog oblika, koji sa površinom od 90 hiljada kvadratnih metara spada u red najvećih ne samo u Italiji, nego i u cijeloj Evropi. Već na prvi pogled se nazirala njegova ljepota, ali sam odlučio razgledanje ostaviti za kasnije, te prvo obići botanički vrt koji se nalazi u nesporednoj blizini. Obično volim skinuti sa dnevnog reda prvo mjesta sa ograničenim radnim vremenom, pa se onda na miru posvetiti ostalim atrakcijama.

Stari dio botaničkog vrta

Botanički vrt, poznat i kao Orto botanico di Padova, osnovan je 1545. godine i kao što sam već naglasio, predstavlja najstariji akademski koji se od nastanka nalazi na istom mjestu, što je sasvim dovoljan razlog da ga posjetim. Moram priznati da nisam imao visoka očekivanja i da mi se cijena od 10 eura isprva činila pretjeranom, međutim ubrzo sam promijenio mišljenje. Vrt je izvorno bio posvećen uzgoju medicinskih biljaka za proizvodnju prirodnih lijekova, kao i prilika da studenti nauče razliku između pravih i lažnih ljekovitih biljaka.

Rijetke vrste biljaka u vrtu

Centralni dio vrta je kružnog oblika i podijeljen je na male parcele unutar kojih se nalaze različite vrste rastinja, počevši od gomoljastih biljaka poput irisa, pa sve do lotosa, ruža i rododendrona. Vanjski prsten ove cjeline čini staza duž koje su takođe izložene različite biljke, uglavnom one koje teško uspijevaju na otvorenom pa su izložene u saksijama. Ovdje sam po prvi put bio u prilici da vidim neke vrste orhideja. U sklopu ovog dijela vrta se nalazi i brojno drveće, među kojim je trenutno najstarija palma iz 1585. godine. Ovo drvo impresivnih dimenzija je poznato i kao Geteova palma, pošto ga je pisac spomenuo u jednom od svojih eseja. Oko palme je izgrađen staklenik, a grane su joj povezane sajlama kako bi se sačuvala od uništenja.

Ulaz u staklenik botaničkog vrta

Još neko vrijeme sam se vrtio unaokolo, posmatrajući bugenvilije, te patku sa pačićima koja se brčkala u jednom od bazenčića sa lotosima, a zatim sam prešao u novi dio vrta, gdje se nalaze ogromni, moderno dizajnirani staklenici. Ispred staklenika su postavljeni modeli ugroženih životinja poput slonova, gorila i nosoroga sa brojačima koji pokazuju koliko je jedinki preostalo na planeti, što će vas svakako natjerati da se zaustavite i promislite o tome. Unutrašnjost kompleksa započinje prostorijom u kojoj su smještene preparirane životinje, te zanimljive postavke sa kratkim filmovima koji imaju za cilj da probude svijest posjetilaca. Iako nisam imao vremena za bacanje pogledao sam ih par jer ne traju duže od dva minuta i moram priznati da su fantastično odrađeni.

Unutrašnjost jednog od staklenika

Staklenici se nalaze na dva nivoa, a podijeljeni su na sekcije po kontinentima i klimatskim pojasevima, pa se tako u jednom dijelu staklenika može vidjeti afrička vegetacija, dok se u narednim odjeljcima nalaze američka, tropska i druge vrste flore. Šetnja kroz staklenik je bila jako interesantna, prije svega zbog kontrasta u vegetaciji i temperaturnim razlikama. Po završetku obilaska botaničkog vrta, zaputili smo se do vjerovatno najznamenitije građevine u Padovi, a u pitanju je bazilika Svetog Antuna (ital. Basilica di Sant'Antonio da Padova).

Bazilika Svetog Antuna Padovskog

Bazilika je izgrađena u 13. vijeku u čast Svetog Antuna Padovskog, a određene modifikacije su načinjene u 14. i 15. vijeku. Sa svojih osam kupola i impozantnom strukturom u kojoj se prepliću elementi gotičkog i romaničkog stila, predstavlja najposjećenije mjesto u Padovi, što sa vjerskog, što sa turističkog aspekta, ali ipak ne nosi titulu gradske katedrale. Ta čast je pripala Crkvi Uznesenja Djevice Marije, do koje smo svratili nešto kasnije. Sa desne strane bazilike nalazi se i manja bogomolja posvećena Sv. Đorđu (ital. Oratorio di San Giorgio), koja krije zidove bogato oslikane freskama. Na brojnim štandovima oko bazilike ćete naći suvenire iz Padove, čija je cijena znatno viša u odnosu na Veneciju. Nešto jeftinije ćete, eventualno, proći u uličicama oko katedrale.

Padovska katedrala

Naredna stanica mi je bila upravo padovska katedrala, a do nje su me dovele bezbrojne sporedne uličice tipičnog italijanskog šarma. S obzirom da je područje oko Bazilike Sv. Antuna pokriveno internetom, ukucali smo odredište u navigaciju i uz laganu šetnju stigli do nje. Današnja katedrala predstavlja manju baziliku i ujedno treću po redu crkvu na istom mjestu, koja ni po unutrašnjim, a ni po vanjskim karakteristikama ne može da se mjeri sa Bazilikom Sv. Antuna.

Toranj sa astronomskim satom

Put nas je odveo prema Piazza dei Signori, trgu prepunom života, koji krase srednjovjekovni toranj sa astronomskim satom, stub sa krilatim lavom i Crkva Sv. Klementa, te nekoliko kafića i restorana u kojima možete opušteno uživati uz Aperol Spritz. Svratili smo u obližnju slastičarnu kako bismo kupili čuveni italijanski sladoled, a zatim sjeli na prostrano stepenište zgrade nekadašnjeg gradskog vijeća (ital. Loggia del Consiglio). Kasnije smo se prešaltali na Piazza della Frutta ili tzv. Trg voća, koji se nalazi odmah do prethodnog.

Palazo della Ragione

Najveći dio trga zauzima grandiozna srednjovijekovna vijećnica Palazzo della Ragione. Nosi reputaciju najveće građevine u Evropi čiji krov ne pridržavaju stubovi. Velika dvorana na spratu je duga preko 80 metara i oslikana je algorijskim freskama, te danas ima muzejski karakter. Pošto nisam imao pretjerano vremena na raspolaganju, odlučio sam vrijeme provesti napolju. S druge strane ove građevine nalazi se još jedan trg koji nosi naziv Piazza della Erbe. Baš kao i prethodni trg, i ovaj je okružen izuzetnim primjercima arhitekture, u čiji istorijat se, moram priznati, nisam mnogo upuštao.

Arhitektura u Padovi

Prije nego što smo zvanično proglasili vrijeme za ručak, obišli smo Giardini dell'Arena, gradski park u čijoj blizini se smjestilo nekoliko znamenitosti. Prva je Crkva Heremita (ital. Chiesa degli Eremitani), bogomolja augustinskog reda iz 13. vijeka, specifična po neobičnom drvenom stropu koji me je podsjetio na izvrnutu Noinu arku. S druge strane se nalazi muzej Heremita, gdje možete kupiti ulaznicu za obližnju kapelu Scrovegni, suvenire sa motivima fresaka iz kapele, ili eventualno potražiti toalet u njihovom restoranu. 

Unutrašnjost Crkve Heremita

Kapela Scrovegni, poznata i kao Kapela Arena znamenita je po freskama slikara Giottoa iz 1305. godine, koje predstavljaju remek-djelo ranoevropskog slikarstva. Nisam ulazio unutra, ali po onome što sam imao priliku vidjeti na internetu rekao bih da su prikazi iz života Djevice Marije i Isusa u kapeli prava poslastica za sve ljubitelje ove vrste umjetnosti. U neposrednoj blizini kapele se nalaze i ostaci rimske arene.

Padovske ulice

Zahvaljujući pozitivnim utiscima iz Venecije, odlučili smo potražiti na Tripadvisoru neko mjesto sa dobrom i povoljnom tjesteninom za ručak, a izbor je pao na Bigoi Padova, mjesto koje služi pastu za ponijeti. Cijene su pristupačne, hrana ukusna, ali porcije i nisu nešto velike.  Sve u svemu, zadovoljan sam dobijenim, ali se ipak ne može porediti sa oduševljenjem koje nosim iz Venecije. Šetali smo još neko vrijeme neobavezno po gradu, a zatim se zaputili do trga Prato della Valle.

Prato della Valle

Iako nosi titulu trga, više podsjeća na ogromnu zelenu površinu zasađenu drvećem, i predstavlja omiljeno mjesto okupljanja padovanskih studenata. Okružen je vodenim kanalom u obliku prstena, duž kojeg je postavljen niz od 78 kamenih statua koje mu daju prepoznatljiv izgled. Inače, u Padovi se baš kao i u dosta drugih italijanskih gradova, mogu naći ostaci vodenih kanala, a neki prizori će vas natjerati da se zapitate jeste li slučajno zalutali u Veneciju. Oko trga se nalaze i brojne građevine vrijedne pažnje, među kojima se ponajviše ističe bazilika Svete Giustine, uz koju je pripojena i opatija.

Bazilika Santa Giustina

Padova ima i druge znamenitosti kao što su Tempio della Pace, velika crkva od cigle, zatim glavna zgrada padovskog univerziteta (ital. Palazzo del Bo') na kome je na prelazu iz 16. u 17. vijek predavao i Galileo, i  druge. S obzirom da sam zaradio neprijatne žuljeve tokom šetnje, bio sam prinuđen da se vratim u apartman i promijenim obuću, a u međuvremenu je pao i mrak, te je došlo do proloma oblaka, tako da sam po ponovnom povratku u centar grada bio suočen sa potpuno drugačijom slikom Padove.

Padova noću

Iako u gradu nema ni približno gužve kao u Veneciji, pljusak je privremeno rastjerao pješake, pa je sve na momenat djelovalo pusto. Međutim taj prizor nije potrajao dugo, jer su nam se ubrzo po prestanku kiše pridružili brojni Italijani, oživjevši ponovo ulice grada. Padova je u krajnjem zbiru možda čak i premašila moja očekivanja, te bih savjetovao svima koji putuju u Veneciju da izdvoje dodatni dan ili dva za njen obilazak jer se radi o gradu koji zaista ima šta da ponudi i bilo bi šteta ne posjetiti ga.

srijeda, 3. svibnja 2017.

Vodič kroz Veneciju, Italija - šta posjetiti?

Malo koji grad u Evropi, pa i svijetu, se može pohvaliti svojom jedinstvenošću i prepoznatljivošću kao Venecija. Unikatan način gradnje i bogato kulturno-istorijsko naslijeđe učinili su ovaj biser sjevernog Jadrana nezaobilaznim svratištem svakoga ko ima barem malo putničke ambicije. Počeci grada datiraju iz 5. vijeka, kada su stanovnici Akvileje u bijegu od Huna počeli naseljavati močvarna ostrva na kojima je izgrađena današnja Venecija. U 8. vijeku grad je izabrao svog prvog dužda, a zahvaljujući trgovini egzotičnom robom sa Levantom u 9. i 10. vijeku, dolazi do ekonomskog procvata. Venecija, poznata kao i Mletačka Republika, u međuvremenu dobija i Svetog Marka kao svog zaštitnika, a u 15. vijeku dostiže vrhunac razvoja, postavši središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa populacijom od 200.000 stanovnika.

Pogled na crkvu Santa Maria della Salute

Tursko osvajanje Carigrada, portugalsko otkriće morskog puta za Indiju i Napoleonova osvajanja uzdrmali su moć i slavu Venecije, ali njen sjaj nije izblijedio do današnjeg dana, o čemu svjedoče milioni turista koji godišnje prodefiluju gradom. Moj prvi susret sa Venecijom datira iz vremena maturske ekskurzije, ali osim poplavljenog trga Sv. Marka okupiranog hičkokovski nastrojenim golubovima i bezobrazno skupog toaleta, nisam bio u prilici mnogo toga da vidim i zapamtim. Kroz narednu deceniju mi se mnogo puta javila želja da se vratim tamo, i znao sam da je to samo pitanje vremena, međutim svaki plan za ponovnu posjetu bi propao ili bih ga u posljednji momenat promijenio, dajući prioritet nekoj drugoj destinaciji. Venecija je stojala tu vijekovima, mogla je sačekati još malo.

Vodeni kanali u Veneciji

Ispunjenjem većine ostvarivih putničkih hirova, Venecija je napokon ponovo postala epicentar mojih interesovanja i ovaj put sam bio odlučan u namjeri da mi ništa ne poremeti planove. Iako su agencijski aranžmani ubjedljivo najjeftiniji način da posjetite Veneciju, poučen prethodnim iskustvom, želio sam potpunu slobodu da se zadržim gdje i koliko želim, bez pritiska. Pošto sam putovao u vlastitoj organizaciji, trebalo je isplanirati mnogo detalja, počevši od smještaja kojeg u Veneciji ne pokušavajte da tražite jer je preskup i nepraktičan. Iako je Lido vjerovatno najpopularnija varijanta odsjedanja za one koji putuju u Veneciju, moj izbor je pao na Mestre, naselje sa druge strane venecijanske lagune, što se pokazalo kao pun pogodak sa aspekta lakoće i cijene transporta do samog grada.

Vožnja venecijanskim kanalima

Stigavši u Mestre, ostao sam zatečen činjenicom da je to ustvari čitav jedan moderan grad, sa visokim zgradama, potpuno drugačiji od Lida koji čine nizovi manjih hotela. Hotel smo rezervisali nekoliko mjeseci unaprijed i dobili prihvatljivu cijenu, stoga vam preporučujem da na vrijeme razmislite o tome, s obzirom da smještaj nije baš povoljan. Stanica nam je bila udaljena svega ulicu od hotela, tako da smo očas posla mogli stići na autobus za Veneciju. Autobuska karta košta 1,5 euro po pravcu i može se kupiti u trafikama gdje se prodaju duhanski proizvodi. S obzirom da su Mestre i Venecija povezani mostom, to je značilo izbjegavanje bezobrazno skupog transporta brodićem i osiguran povratni prevoz za svega 3 eura.

Pogled na Crkvu San Simeone Piccolo

Nestabilna vremenska prognoza, koju sam sa strepnjom pratio pred polazak, prvog nam je dana bila naklonjena, te sam bio u prilici da doživim Veneciju u osunčanom izdanju. Grad je podijeljen u šest istorijskih distrikta, poznatih kao sestieri, a prvi u koji smo stigli jeste Cannaregio, u kome se nalaze autobuska i željeznička stanica. S obzirom da su se preklopili katolički i pravoslavni Uskrs, sve je vrvjelo od turista, pa me je uskoro obuzela anksioznost, ali ljepota grada je preovladala, te sam se relativno brzo privikao. Moj savjet je ipak da ukoliko imate mogućnost izbora, izbjegavate posjetu Veneciji u ovom periodu.

Most Rialto

Među prvim prizorima koje sam ugledao je veliki kanal nad kojim se pruža most Scalzi, sa čijih su se strana smjestile crkva Sveta Marija od Nazareta (ital. Santa Maria di Nazareth) i San Simeone Piccolo, prelijepa neoklasična crkva iz 18. vijeka sa oblikom panteona. Odlučio sam uputstva koja sam pripremio pred polazak ostaviti za sutrašnji dan i prepustiti se nasumičnom obilasku grada. Put me je poveo pokraj crkve San Geremia, u kojoj se čuvaju posmrtni ostaci Svete Lucije od Sirakuze, sve do čuvenog mosta Rialto. Ovo je najstariji i najčuveniji od četiri mosta koji premošćuju kanal Grande. Sagrađen je krajem 16. vijeka na mjestu prethodnog drvenog mosta, a karakterišu ga za to vrijeme veoma smion lúk, te prostori za dućane i portik na sredini. Danas je most jedna od najvećih atrakcija Venecije, o čemu je svjedočila i nesnosna gužva.

Ručno rađene maske od kartona

Bježeći od rijeke turista prispio sam u beskonačni labirint kanala, oivičenih oronulim, ali vrlo živopisnim fasadama. Primijetio sam da se na ulicama Venecije prodaje sve i svašta, a prodavci su uglavnom sa sjevera Afrike ili tamnoputi Azijati, ne bih mogao da preciziram. Bio sam pomalo iznenađen što su vlasti Venecije dozvolile da se na njenim ulicama postave štandovi sa jeftinim robama iz istočne Azije. Očigledno je da Italijani nemaju potrebu da se bave trgovinom ovdje, ali ne osporavaju drugima to pravo. Suveniri se mogu naći po različitim cijenama, od jeftinih magneta za 1 euro, pa do basnoslovno skupih ručno rađenih maski.

Trg Svetog Marka sa bazilikom i tornjem

Ulice su me dovele do Trga Svetog Marka, najvećeg i najpopularnijeg u Veneciji, na kome su smješteni bazilika i toranj Svetog Marka, toranj sa satom, te čuvena Duždeva palata. Bazilika Sv. Marka predstavlja venecijansku katedralu i ujedno najslavniju crkvu u gradu, te dragocijen primjer bizantske arhitekture. Sadašnja građevina datira iz 11. vijeka, a u nadolazećim vijekovima je prošla kroz brojne adaptacije i ukrašavanja. Otišao bih predaleko kada bih opisivao svaki ukras ponaosob, ali obratite pažnju na pozlaćene vanjske mozaike, statue grčkih konja i četiri tetrarha donesenih nakon pljačke Konstantinopolja tokom Krstaških ratova. Unutrašnjost crkve je takođe impresivna, ali o tome mogu posvjedočiti samo sa slika, jer sam se nažalost tek po njenom zatvaranju sjetio da treba da je obiđem. Ulaz je za donji nivo besplatan, ali se čeka u redu koji zna veoma da se otegne.

Ukrasi na Duždevoj palati

Preko puta bazilike nalazi se toranj Sv. Marka, koji se sa svojom visinom od 98,6 metara ubraja u red najviših u Italiji. Gradnja je počela u 9. vijeku, ali je do današnjeg dana više puta rekonstruisan usljed brojnih nedaća koje su ga snašle. Najznačajnija je svakako nezgoda iz 1902. godine kada je jedan od zidova zvonika napukao, što je izazvalo njegovo urušavanje usljed kojeg srećom niko, osim jedne mačke, nije stradao. Iste večeri su izdvojena sredstva za njegovu obnovu u izvornom obliku, a novi zvonik je zvanično otvoren deset godina kasnije. Danas predstavlja jedan od najboljih vidikovaca u gradu sa kojeg po cijeni od 8 eura i uz mučno čekanje u redu možete uživati u pogledu na cijelu Veneciju. Imao sam veliku želju da se popnem gore, pa sam čak i na stranici venetoinside.com bio spreman da platim 11 eura za ulaznicu sa prvenstvenom prolaza, međutim sajt nije prihvatio moju karticu.

Crkva Santa Maria della Salute

Pošto se užasavam čekanja u redu, a ni vremena nisam imao napretek, propustio sam ovu priliku i uputio se dalje, tražeći mjesto sa kojeg ću uslikati crkvu Santa Maria della Salute, po mom skromnom mišljenju, najljepšu venecijansku građevinu. Prošao sam pored Duždeve palate i stuba sa krilatim lavom, kakav je moguće naći u većini italijanskih gradova, te se bacio u ostvarenje svoje misije. Zanimljivo je da su sve dobre lokacije zauzeli gondolijeri, zagradivši prilaz. Ako pak nisu oni, onda su terase restorana.

Most uzdaha (Ponte dei Sospiri)

Posljednji sat dnevne svjetlosti sam iskoristio za šetnju širokom venecijanskom promenadom, poznatijom kao Riva degli Schiavoni. Zastao sam da osmotrim čuveni Most uzdaha (ital. Ponte dei Sospiri) koji povezuje Duždevu palatu i novi zatvor, prvi u svijetu namjenski građen za tu svrhu. Prema legendi, ime je dobio po tome što su zatvorenici koji su ga prelazili mogli odatle posljednji put da bace pogled na slobodu i uzdahnu. U stvarnosti taj mit nema jak temelj, s obzirom da se s mosta ne vidi ništa konkretno, a zatvor je bio namijenjen uglavnom sitnim kriminalcima koji nisu služili doživotne kazne. Riva Schiavoni se prostire od mosta zvanog Ponte della Paglia pa sve do mosta Ponte Ca' di Dio, a na tom potezu se nalaze neke od značajnih atrakcija kao što su palata Prigioni Nuove, najluksuzniji venecijanski hotel Danieli Excelsior, kip kralju Vittoriu Emanuelu II, crkva Chiesa della Pieta, palata Gabrielli i druge.

Riva Schiavoni

Noć je u Veneciju donijela potpuno drugačije ozračje, pa iako su centralna mjesta i dalje bila krcata posjetiocima, unutrašnjost grada se polako praznila, te se dešavalo da u pojedinim ulicama skoro nikoga ne sretnemo. Autobus do Mestrea uredno vozi na svakih 15-ak minuta pa se nismo mnogo brinuli oko povratka. Sutradan smo se po istom principu vratili u Veneciju, u namjeri da dovršimo obilazak onih znamenitosti koje smo dan ranije propustili. S obzirom da su crkve mahom najljepše građevine u Veneciji, uslijedila je posjeta jednoj za drugom, pa sam tako obišao crkve San Giacomo di Rialto, Santa Maria dei Miracoli, Santi Giovanni e Paolo, Santa Maria Formosa, San Salvador i druge.

Venecija u sumrak

Većina crkava je dosta zanimljivija spolja, nego iznutra, s izuzetkom Crkve Sveti Pantaleon (ital. San Pantalon), koja vas svojom vanjštinom ne bi natjerala čak ni da zastanete pored nje, ali u unutrašnjosti krije jedan od najfascinantnije oslikanih svodova koje sam vidio. Mučeništvo i apoteozu Svetog Pantaleona oslikao je u periodu između 1680. i 1704. godine Gian Antonio Fumiani, neslavno skončavši usljed pada sa skele. U blizini crkve se nalazi veliki trg Campo Santa Margherita gdje sam odlučio napraviti pauzu za ručak. S obzirom da na putovanjima radije praktikujem da jedem s nogu, što bi se reklo, nego da sjedim po restoranima, prije dolaska sam istražio dobra mjesta za ukusnu i povoljnu hranu.

Crkva Santa Maria dei Miracoli

Prvo takvo mjesto je Pizza al Volo, fast food restoran koji pravi pizze i cijene su pristupačne za italijanske standarde (jumbo pizze oko 13 eura, standardna veličina 5-6 eura, parče oko 2 eura). Postoji još jedno slično mjesto na drugom kraju Venecije, a u pitanju je fast food Crazy Pizza, i oba prave jako ukusne pizze. Izbjegavajte mjesta u blizini ključnih atrakcija, naročito oko mosta Rialto, jer će vas ojaditi kao što su mene kada sam platio parče pizze 4 eura. Vadim se na to da sam bio mnogo gladan. Najbolje mjesto na kojem sam jeo tokom boravka u Veneciji je ubjedljivo „Dal Moro's Fresh Pasta to go“, takođe neka vrsta restorana brze hrane koji služi samo tjesteninu. Nude tri vrste tjestenine i različite umake. Na Tripadvisoru sam čitao samo pohvale o ovom mjestu i želio sam ga isprobati. Pošteno sam se namučio da ga nađem, jer se nalazi u jednoj od malih ulica i priznaću da je ta potraga trajala toliko dugo da mi je izazvala frustraciju, ali trud se isplatio.

Bazilika Svetih Giovannija i Paola

U Veneciji sam napokon probao i čuveni Aperol Spritz, piće jarkonarandžaste boje koje sam vrlo često viđao na stolovima restorana i kafića u Italiji. Zanimalo me je čime su ljudi toliko oduševljeni, ali ni nakon degustacije nisam otkrio tajnu njegove popularnosti. Doduše, nisam neki ljubitelj alkohola, pa je možda i to razlog zašto me slatkasta mješavina nije oborila s nogu. Preostalo mi je još nekoliko stvari koje sam želio vidjeti, a jedna od njih su i Scala Contarini del Bovolo. U pitanju su spiralne vanjske stepenice, izgrađene u 15. vijeku u kombinaciji renesansne, gotičke i venecijansko-bizantske arhitekture. Iako predstavljaju tek sastavni dio jedne od zgrada, zahvaljujući svojoj atraktivnosti i sličnosti sa krivim tornjem u Pisi, postale su atrakcija za sebe.

Scala Contarini del Bovolo

Pošto je postalo sasvim izvjesno da neću stići da se popnem na toranj Sv. Marka, odlučio sam platiti ulaznicu za stepenice i prateći muzej, kako bih barem na tren imao uvid u izgled grada iz ptičje perspektive. Nažalost, pogled sa vrha i nije nešto što me je ostavilo bez daha jer se osim krovova, te tornja i bazilike Sv. Marka u daljini, i ne vidi mnogo toga. Muzej je takođe izuzetno skromnog sadržaja, te sam smatrao da cijena od 7 ili 8 eura koju sam platio, nije bila opravdana. Ali, dobro, nisam svaki dan u Veneciji, pa nisam žalio. Ipak, ako imate vremena i strpljenja, držite se tornja Sv. Marka, a stepenište obiđite samo s vanjske strane.

Pogled sa vrha Scale Contarini del Bovolo

Jedna od stvari koje su mi bile pod moranje je i pobliži obilazak crkve Santa Maria Della Salute, smještene na uskom Carinskom rtu, između Canala Grande i Zaljeva Svetog Marka. Nakon što je 1629. godine Veneciju zahvatio veliki val kuge koji je usmrtio trećinu stanovnika, a molitve drugim svecima nisu urodile plodom, odlučeno je da se podigne nova crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja je smatrana za zaštitnicu Republike. Crkva je građena u periodu 1631/87. godine, na podestu od 100.000 drvenih pilota, a sa svojom fasadom od istarskog kamena i marmorina, te bogatim ukrasima i kupolom, predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Venecije.

Crkva Santa Maria Della Salute

Za sam kraj boravka u Veneciji, istražio sam i drugi kraj grada, gdje je smješten Venecijanski arsenal, kompleks koji je služio kao brodogradilište i oružarnica. Ovdje je izgrađena većina trgovačkih brodova koji su generisali veliki dio ekonomske moći i bogatstva grada. Šetnja me je odvela sve do ulice Giuseppe Garibaldi, koja svojom širinom i odsustvom kanala potpuno odudara od tipičnih venecijanskih ulica, pa sam imao osjećaj da se nalazim u potpuno drugom gradu. Ovaj dio Venecije je daleko manje turistički, pa sam tako bio u prilici da u sporednim ulicama vidim čak i veš rasprostrt na štrikovima iznad kanala. Posljednja stanica mi je bila Bazilika di San Pietro di Castello, koja u svom današnjem obliku stoji na tom mjestu od 16. vijeka. Riječ je o velikoj, ali ne pretjerano značajnoj crkvi sa aspekta turizma.

Pogled na crkvu San Giorgio Maggiore

Ovaj dio grada mi je dobro došao kao predah od sveopšte gužve i raspomamljenih turista koje sam nemilice pokušavao izbjeći na fotografijama. Za one koji odluče da u Veneciji provedu više dana nego što sam ja imao na raspolaganju, predlažem da posjete i ostrva Burano i Murano, poznata po šarenim kućama, čipkarstvu i proizvodima od stakla. U slučaju da ste ograničeni vremenom i da vam je ovo prva posjeta, nemojte se previše forsirati da ih uvrstite u svoj raspored, jer Venecija sama po sebi ima i više nego dovoljno stvari koje morate obići. Ako ste već bili u Veneciji i smatrate da sam nešto propustio što treba vidjeti, podijelite to u komentarima.

četvrtak, 27. travnja 2017.

Vodič kroz Dizeldorf, Njemačka - šta posjetiti?

Bez obzira da li ih posjećujem namjenski ili su mi samo usputna stanica, susret sa novim državama uvijek donosi posebno uzbuđenje. Iako radije volim da upoznam neki grad do detalja, ukoliko to nisam u mogućnosti, iskoristiću priliku da obiđem barem njegove ključne znamenitosti. Prilikom putovanja u Sjedinjene Američke Države, presjedanje u nekom od evropskih gradova je bilo neizbježno, ali nisam na to gledao kao na teret nego priliku da steknem nova iskustva i po cijeni jednog putovanja vidim dvije zemlje. Vodeći se prije svega ekonomskom računicom, izbor je pao na Dizeldorf (njem. Dusseldorf), u kome sam u odlasku imao pauzu četiri, a u povratku čak devet sati.

Marktplatz, jedan od centralnih gradskih trgova

S obzirom da mi nije padalo na pamet da rizikujem propuštanje leta za Los Angeles, prilikom prvog slijetanja u Dizeldorf vrijeme sam iskoristio za muvanje po aerodromu, obilazak duty free prodavnica i ručak. S druge strane, pauza od devet sati u povratku koja bi nekome zvučala kao noćna mora, meni je bila šansa da se prošetam kroz Dizeldorf i upoznam sa ključnim atrakcijama. Nisam htio obilaziti grad potpuno naslijepo, pa sam se prije puta koliko toliko pripremio, odštampavši mapu sa označenim mjestima koja sam želio vidjeti, kao i uputstva sa google maps-a kako da dođem od aerodroma do centra grada.

Fontana/statua dječaka koji prave zvijezdu je zaštitni znak Dizeldorfa

Po izlasku sa aerodroma mi je trebalo nekoliko minuta da se priviknem na novembarsku hladnoću, budući da sam prethodne tri sedmice proveo u Kaliforniji. Ogledao sam se oko sebe u nadi da ću pronaći automat za kupovinu karata, ali ga nije bilo. Vratio sam se do jedne od prodavnica na aerodromu i dobio informaciju da se karte kupuju u prevozu. U susret mi je dolazilo nekoliko autobusa, ali nijedan nije odgovarao broju koji sam ja imao zabilježen. Čekanje je potrajalo pola sata, a onda me je počela hvatati nelagoda. Po prvi put sam bio potpuno sam u stranoj zemlji, a orijentacija u prostoru mi nije jača strana. Srećom na aerodromu postoji wi-fi internet koji možete koristiti besplatno pola sata, što mi je bilo dovoljno da ponovo provjerim uputstva kako da stignem do centra i ispostavilo se da su moje upute pogrešne jer se vrste prevoza razlikuju u zavisnosti od dana i sata.

Bazilika Sv. Lamberta i Schlossturm na Burgplatzu

Shvatio sam da je autobus koji mi je bio potreban prošao već najmanje dva puta pored mene, pa sam požurio da ga ne propustim i treći put. Od vozača sam uzeo dnevnu kartu, koja je trebalo da važi za sve vrste prevoza, i platio je negdje između 5 i 6 eura. S obzirom da je do centra nemoguće doći bez presjedanja, pažljivo sam brojao stanice, jer nisam želio uprskati prvo samostalno snalaženje. Momenat presjedanja se podudario sa činjenicom da se autobus ispraznio, tako da sam prateći preostale putnike prešao na drugu stranu ulice, gdje se nalazila stanica za tramvaj i ukrcao se. Vožnja nije potrajala dugo, a nakon što sam stigao do stanice Heinrich-Heine-Alle, izašao sam iz tramvaja (metroa) i popeo se stepenicama na površinu. Bio sam u Njemačkoj po prvi put. Sam samcat. Bravo za mene.

Statue karijatida

S obzirom da se stanica nalazi faktički u centru, odmah sam ugledao lijepe zgrade koje su mi dale nagovještaj da u Dizeldorfu ipak postoji nešto vrijedno za vidjeti. Zaputio sam se u neobaveznu šetnju prema obali Rajne, duž koje se nalazi promenada koju Nijemci neslužbeno zovu Rheinuferpromenade. Iako je šetalište izgrađeno još 1900., ono je svoj današnji izgled dobilo tokom devedesetih godina prošlog vijeka, kada je izgrađen tunel s ciljem da se trg Burgplatz rastereti saobraćaja. Šetalište povezuje Stari grad (Altstadt) sa modernim dijelom grada (MedienHafen) i sjedište je brojnih kafića i barova, te omiljeno mjesto za posmatranje rijeke. Nažalost u novembru je šetalište bilo potpuno pusto, a jedine aktivnosti su se odvijale na pripremama za božićni vašer na Burgplatz-u, pored visoke kule poznate kao Schlossturm.

Ulice Dizeldorfa

Schlossturm je stara dvorska kula i predstavlja sjedište muzeja brodarstva, a cijena ulaznice je oko 3 eura. Nedaleko od kule nalazi se i gotička bazilika Sv. Lamberta. Ova katolička crkva je sagrađena u 13., a proširena u 14. vijeku, i predstavlja vjerovatno jednu od najstarijih građevina i zaštitni znak užeg gradskog jezgra. Dobila je naziv po Sv. Lambertu, biskupu Mastrihta koji je ubijen 705. godine u Liježu. Interesantno je da su tokom moje posjete po cijelom gradu bili u toku neki radovi, tako da sam mučio muku sa pokušajima da napravim kvalitetnu fotografiju. S obzirom da su se i oko crkve motali radnici, nisam se dugo zadržavao, pa sam nastavio dalje ka Oberkasseler mostu.

Koncertna dvorana

Na tom potezu sam naišao i na druge značajne građevine kao što su Breckner galerija, akademija umjetnosti i koncertna dvorana. Izvorno sagrađena kao planetarijum, koncertna dvorana danas važi za najljepšu u Njemačkoj. Godišnje ugosti preko 220 hiljada ljubitelja klasične muzike, kabarea i ansambala. Sa Oberkasseler mosta se pruža pogled kako na stari dio grada tako i na moderni dio grada, čiji je vjerovatno najprepoznatljiviji znak novog dijela grada Rheinturm, 240.5 metara visok betonski toranj iz 1981. godine u kome je smješten rotirajući restoran. 

Panorama modernog Dizeldorfa

Modernu dizeldorfsku četvrt Medien Hafen krase izuzetni primjerci savremene arhitekture čiji su autori poznati svjetski arhitekti Gehry, Chipperfield, Coenen i drugi, međutim, ja sam bio daleko više zainteresovan za stari grad pa sam se tamo i vratio. Naredni trg koji sam odlučio posjetiti je Marktplatz, koji datira iz 14. vijeka i ujedno predstavlja srce starog grada. Njime dominira gradska vijećnica poznata i kao Rathaus, izvorno sagrađena 1570. godine, u kombinaciji baroka i neorenesanse. Centralni dio trga zauzima konjanički kip Johanna Wilhelma II, njemačkog vladara koji je živio na prelazu iz 17. u 18. vijek. 

Panorama Dusseldorfa

U jednom od uglova trga se nalazi i statua dječaka koji je prema legendi skupljao srebrnjake i donirao ih skulptoru Gabrielu Gupellu, kako bi mogao završiti Wilhelmov kip. Na trgu se održava i nekoliko festivala, među kojima i Dizeldorfski karneval koji se trebao desiti samo dva ili tri dana nakon mog boravka tamo. Na trgu se krajem novembra održava i božićni sajam, gdje posjetioci mogu prisustvovati demonstraciji različitih zanatlija, kao što su puhači stakla i duboresci, a djeca uživati u vožnji karuselom i prazničnim poslasticama.

Akademija umjetnosti

Ostatak vremena koje sam imao na raspolaganju sam iskoristio za nasumični obilazak starog grada, usput nailazeći na brojne zanimljive statue i crkve. Jedan od zaštitnih znakova Dizeldorfa je fontana sa statuom dva dječaka koji prave zvijezdu. Pravljenje zvijezde (njem. Radschlager) je jedna od najstarijih tradicija u Dizeldorfu, ali se njeno nastajanje ne može precizno utvrditi. Kao najvjerovatniji začetak se navodi Worringenska bitka, nakon koje je Dizeldorf stekao građanska prava. Svi su bili presretni, a posebno djeca koja su trčala i od radosti izvodila zvijezde. Postoje i druge predaje, a jedna od njih govori o svadbi na kojoj se pokvarila kočija, te je jedan dječak da bi spriječio katastrofu uskočio i pridržavao fijaker.


Neanderkirche, evangelistička crkva

Pješačka zona u starom gradu je krcata i najrazličitijim prodavnicama, od butika poznatih marki, pa do brojnih irskih pabova, suvenirnica i restorana. Neplanski sam čak obavio i mali shopping, te kupio nekoliko sitnica kao podsjetnik na ovu posjetu. S obzirom da su mi bili potrebni toalet i internet radi ukucavanja povratnih uputa, svratio sam u obližnji McDonald's, ali se ispostavilo da nemaju wi-fi, što bi otprilike bio prvi put u istoriji mojih posjeta dotičnom restoranu brze hrane da se tako nešto desi.

Marktplatz

Stoga mi je jedina nada bila da pokušam pronaći otključanu mrežu negdje na ulici, što mi je nakon kraćeg lutanja pošlo za rukom. Ostatak vremena sam iskoristio da još jedanput prošetam uz obalu Rajne, a zatim se zaputio nazad do metro stanice kako se ne bi desilo da propustim let. Dizeldorf nudi i druge turističke atrakcije, za koje ja nažalost nisam imao dovoljno vremena, a najznačajnija među njima je svakako dvorac Benrath, udaljen oko 12-ak kilometara od centra grada. Ako ste u Dizeldorfu za lijepog vremena, iskoristite priliku da prošetate i nekim od njegovih velikih zelenih parkova, kao što je Hofgarten, gdje možete uživati pored vještačkih vodenih kanala, koji se prostiru duž njega.

Jedna od interesantnih zgrada u Dizeldorfu

Ovo možda nije bio najsveobuhvatniji vodič kroz Dizeldorf koji ćete pronaći na internetu, ali je svakako dobra ideja kako da produktivno iskoristite layover i upotpunite putovanje obilaskom destinacije na koju se vjerovatno nikada ne biste namjenski zaputili. Da li ste nekada koristili pauze između letova za obilazak nekog grada? Kako vam se čini Dizeldorf?

četvrtak, 20. travnja 2017.

Vodič kroz Kaliforniju (IX dio): Los Angeles, šta posjetiti?

Za kraj boravka u Kaliforniji planirao sam posjetiti Los Angeles (Los Anđeles), međutim okolnosti su se posložile tako da sam umjesto planirana dva dana na raspolaganju imao samo jedan, te sam morao pažljivo posložiti prioritete i sastaviti listu stvari koje ću posjetiti. S obzirom da moji domaćini žive relativno blizu Los Angelesa, nije nam trebalo mnogo da stignemo do tamo. Već na samom ulazu u grad sam imao osjećaj da me neće impresionirati kao što je to uspio San Francisco, ali ipak sam mu htio dati priliku da me razuvjeri.

Getty centar, muzej umjetnosti

Kao prvo mjesto koje sam obišao nametnuo se Getty Center, budući da se nalazi u predgrađu. Getty centar za posjetioce je skupa sa vilom Getty dio muzeja umjetnosti J. Paul Getty, osnovanog 1974. godine i važi za jedan od najposjećenijih u Sjedinjenim Američkim Državama. Getty centar je smješten u susjedstvu Brentwood i predstavlja glavno sjedište muzeja.

Getty centar

Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan, iz razloga što mi Amerika i umjetnost nekako ne idu pod ruku, ali činjenica da je muzej na Tripadvisoru ocijenjen kao vodeća atrakcija Los Angelesa, me je natjerala da ga posjetim. Muzej je pozicioniran na brdu i ulaz je slobodan, ali se naplaćuje parking po cijeni od 15 dolara. Do vrha se stiže vozićem, a prije ukrcavanja prolazite kroz pregled od strane zaposlenih.

Vrtovi Getty centra

Arhitektura kompleksa je decentna i sve je izrađeno od bijelog kamena i stakla. Centralna zgrada ima oblik rotunde i unutra su smješteni informacioni pultovi, dva krila i prodavnica suvenira, a južnom stranom izlazi na terasu koja povezuje svih pet paviljona muzeja. Muzej takođe ima i svoj restoran, kao i druge prateće sadržaje, među kojima se nalazi i veliki vrt. Centralni dio vrta čini bazen sa živom ogradom oblikovanom u labirint. Pored ovog vrta, postoji još jedan zasađen sukulentima i odatle se pruža odličan pogled na Los Angeles.

Vrtovi Getty centra

Spomenuo sam već ranije da sam bio pomalo rezervisan kada su u pitanju eksponati u muzeju, jer je opštepoznato da su najvrijednije i najzanimljivije umjetnine izložene u Evropi, pa da je bilo teško za očekivati da će me nešto pretjerano fascinirati. Ipak, bio sam tu gdje jesam, pa sam iskoristio priliku da obiđem što više mogu, a da mi ipak ostane dovoljno vremena za preostale stvari koje želim vidjeti.

Jeanne (Proljeće), Edouard Manet

Muzej pored stalne postavke najčešće ima i neku gostujuću, a za vrijeme moje posjete na rasporedu je bila izložba „London „calling“. Muzejska kolekcija uključuje slike evropskih autora iz perioda prije 20. vijeka, ukrasne rukopise, skulpture i druge umjetnine, kao i evropske i američke fotografije iz 19. i 20. vijeka. Razgledavanje sam započeo evropskim slikama iz 15. i 16. vijeka na kojima dominiraju religijski motivi iz katoličanstva, s tim što autori ovog perioda napuštaju rajske pejzaže i umjesto njih uvode ovosjetovne prikaze.

Eksponati u Getty muzeju

Moram priznati da nisam neki poznavalac, a niti ljubitelj likovne umjetnosti, pa mi je pažnju ubrzo odvukla izložba alhemijskih rukopisa, instrumenata, pigmenata i hodočasničkih boca. Nakon toga sam prešao u naredni odjel, gdje je izložen antikni namještaj koji mi je bio čak i simpatičan, jer sam odmah zamišljao kako je neko mogao spavati na tim krevetima. 

Izložba namještaja u Getty muzeju

U nastavku ture sam prešao ponovo na slike, gdje sam imao priliku da vidim neke od najznačajnijih muzejskih eksponata koji uključuju Irise od Van Gogha, Arii Matamoe od Paula Gauguina, Jeanne (Proljeće) od Maneta i druge. Obilazak sam završio letimičnim razgledanjem izložbe „London calling“, gdje su bili izloženi radovi autora kao što su Freud, Bacon, Kossoff, Andrews, Auerbach i Kitaj. Bilo je tu svega, od portreta pa do bizarnih aktova.

Pogled na Los Angeles iz Getty centra

Ručali smo u muzejskom restoranu iz praktičnih razloga, a zatim se zaputili kroz Beverly Hills do centra grada i čuvene Holivudske staze slavnih (Hollywood Walk of fame). Vozeći se kroz Sunset bulevar, imao sam priliku da vidim bogataške vile, od kojih je većina skrivena visokim ogradama obraslim zelenilom. Ono što me je iznenadilo jesu ispucali i pokrpljeni asfalt duž bulevara, koji je više ličio na bosansku provinciju nego na elitno naselje.

Vožnja Sunset bulevarom

Hollywoodska staza slavnih je priča za sebe. U pitanju je bulevar koji se prostire dužinom od 2,1 kilometara i sadrži preko 2.600 zvijezda ugrađenih u pločnik, na kojima su ispisana imena slavnih osoba iz različitih grana showbusinessa, uključujući glumce, muzičare, režisere, producente, likove iz fikcije i druge. Izgradnja Staze slavnih je započela 1958. godine, a iako se glumica Joanne Woodward smatra dobitnicom prve zvijezde, prava istina je da ne postoji prvi dobitnik jer su originalne zvijezde postavljene istovremeno. Njeno ime je bilo jedno od osam koja su nasumično izabrana i ugravirana na prototipe koji su probno postavljeni dok se čekalo da se 1,558 trajnih zvijezda, koliko ih je izvorno predviđeno, izradi.

Holivudska staza slavnih

Uspjeli smo naći parking u jednoj od sporednih ulica nedaleko od Hollywoodskog bulevara i uključiti se u vrevu grada. Cijela Staza slavnih podsjeća na Disneyland za odrasle, budući da smo usput naletjeli na lepezu najrazličitijih likova, počevši od prostitutke koja je imala loš dan, pa do različitih kostimiranih likova, imitatora poznatih ličnosti i zvijezda u pokušaju koji vam pokušavaju uvaliti svoj disk sa demo snimcima u nadi da će im se posrećiti. Šetao sam tako alejom, pokušavajući da balansiram između zvijezda na pločniku i čudesa koja su se dešavala na ulici. Povremeno bih prepoznao poneku utisnutu zvijezdu, uglavnom muzičku ili filmsku, neodlučan da li da se slikam s nekom od njih.

Jedna od zvijezda na pločniku

Zanimljivo je da neki od poznatih imaju zvijezde u više različitih kategorija, a Gene Autrey je jedini koji je dobio zvijezdu u svih pet kategorija. Isto tako postoje i zvijezde sa istim imenom, a odnose se na različite osobe. Jedno od njih je i Michael Jackson, koji se odnosi na zvijezdu nijemog filma, te jednog od najvećih muzičara. 

Ispred muzeja Madam Tussauds

Postoje i druge interesantne činjenice vezane za ove zvijezde. Tako je npr. Muhammad Ali jedini čija se zvijezda ne nalazi na pločniku, nego utisnuta u fasadu jedne od zgrada, jer je tražio da se preko njegovog imena ne gazi. Pjevač Jimmy Bond je više od 40 godina bio najmlađi dobitnik zvijezde u aleji slavnih, sve dok 2004. nije postavljena zvijezda u čast blizanki Mary Kate i Ashley Olsen, koje pamtimo po brojnim ulogama u dječijim i tinejdžerskim filmovima.

Ulice Hollywooda

Imao sam veliku želju da se zadržim duže na ovom mjestu i eventualno obiđem muzej voštanih figura Madame Tussauds, ali prioritet mi je bio da prije zalaska sunca vidim čuveni znak Hollywood. Vratili smo se u automobil i nastavili vožnju gradom, ne bismo li uspjeli doći u podnožje brda na kome se nalazi konstrukcija. Negdje na pola uspona smo zapali u ogromnu saobraćajnu gužvu, ubrzo izgubivši bitku sa dnevnom svjetlošću. Ipak, ostala je nada da ću ga vidjeti barem osvijetljenog reflektorima. Izgleda da nismo bili jedini sa takvom ambicijom jer su putevi bili u potpunosti zakrčeni, a pronalazak parkinga nemoguća misija.

Griffith opservatorij noću

Na kraju smo uspjeli naći neko mjesto pored puta, a mrkli mrak su razbijala samo svjetla farova i žamor brojnih posjetilaca koji su se naokolo muvali. Ubrzo smo shvatili jednu vrlo razočaravajuću činjenicu, a to je da znak Hollywood nije osvijetljen noću i da ga uopšte neću vidjeti. Nadao sam se da će kasnije upaliti svjetla, jer mi je bilo nepojmljivo da takva atrakcija bude u tami, ali nažalost ništa se nije desilo. Da razočarenje ne bude potpuno pobrinuo se Griffith opservatorij, smješten na jednom od obližnjih brežuljaka, pa smo se zaputili tamo.

Pogled sa Griffith opservatorija na Los Angeles

Opservatorij je popularna turistička atrakcija i pruža pogled na gradsko jezgro Los Angelesa sa jugoistoka, Hollywood sa juga i Tihi okean sa jugozapada. Još od njegovog osnivanja 1935. godine, ulaz unutra je besplatan, pa nas tako ovaj obilazak nije ništa koštao. Objekat je podijeljen na šest cjelina, koje su fokusirane na različite segmente. Prva je „Wilder Hall of the Eye“ locirana u istočnom krilu prizemlja i prikazuje astronomska pomagala poput teleskopa, te prikazuje njihov razvoj kroz vrijeme. Dostupne su i interaktivne prezentacije kao što su Teslina mašina koja proizvodi munje, te „Camera Obscura“, koja koristi ogledala i leće da bi fokusirala svjetlost na ravnu površinu.

Jedna od interaktivnih postavki u Griffith opservatoriju

U zapadnom krilu se nalazi „Ahmanson Hall of the Sky“, fokusirana na nebeske objekte poput Mjeseca i Sunca. Izložba uključuje periodni sistem elemenata, Hertzsprung-Russelov dijagram, prikaze mjesečevih mijena, kretanja sunca i zvijezda i slično. I preostali dijelovi opservatorija sadrže zanimljive postavke i prezentacije, a meni se ponajviše svidio onaj sa planetama, gdje su prikazane makete planeta, te veliki ekrani sa osnovnim podacima o svakoj od njih. Pored svega viđenog, mislim da me je ponajviše fascinirao pogled na noćna svjetla grada, jer nikada nisam bio u prilici da vidim uživo svjetla jedne ovakve metropole.


Metodistička crkva u Hollywoodu

Los Angeles nudi i brojne druge atrakcije kao što su Universal Studios Hollywood, razni muzeji, vidikovci, zoološki i botanički vrt, ali nažalost jedan dan koliko sam imao na raspolaganju, nije ni približno dovoljan da se sve vidi. S obzirom da mi je let bio sutradan, moji domaćini su odlučili da ne smijem otići odatle, a da ne vidim Hollywoodski znak. Stoga smo se narednog dana ponovo dovezli do Staze slavnih, gdje sam kupio par suvenira, a potom pronašli jednu od viših zgrada i popeli se na nju. 


Hollywoodski znak iznad Los Angelesa

Konačno sam ugledao i taj čuveni znak, te sam mogao spokojno da napustim Kaliforniju, prezadovoljan svime što sam imao priliku vidjeti u protekle tri sedmice i s nadom da ću se nekada ponovo vratiti. Los Angeles me nije oduševio u mjeri u kojoj je to uspio San Francisco, ali mislim da je to dijelom rezultat činjenice da nisam imao dovoljno vremena da se saživim sa gradom. Ipak, vjerujem da ću nekada biti u prilici da odem tamo na popravni i upotpunim utisak.